Piše: Erol Avdović
(Avaz - link)
Amerikanci i dalje zabrinuti zbog političkog ćorsokaka u Bosni, ali još se nedovojno suprostavljau separatizmu * BH komentatori primjećuju da SAD suviše dugo staju na stranu očuvanju imena RS-a, kao “najzagarantovanijem” dijelu Daytona * “Vrijeme je za kompromis” – mantra koja se ponavlja 15 godina * Je li Željko Komšić stvarno predstavnik Hrvata u BiH
 |
| I dalje politički dezorjentirani puk u BiH: (Izbjeglice 1992, photo UN -- WPP Archive) |
Uz sve, lansiran je nekako i “bauk Daytona br.2”, koji počinje polako kružiti Bosnom – kao neki novi “zloduh”, kako ga predstavjaju upravo etnički vlastodršci! Jer, oni, naravno smatraju, kako je svako izvlačenje BiH iz status-quoa izravni udarac na njihov “politički obraz” – pardon džep! U pravu su, pa baš zato i treba požuriti sa novim “Daytonom 2”, ili kako to neko ispravno reće vjerojatno “Brusellesom 1″, jer novi se okvirni politički dogovor za BiH neće sigurno više dogoditi u Americi, a ponajmanje u nekom karantinu, bilo koje američke vojne baze, kao u Wright Patersonu, u Ohiou, pred kraj 1995.
HRVATSKI NEPRIJATELJ Br.1
No, vratimo se turobnoj bh.sadašnjosti, s političkim toksinima, koji upravo i datiraju od Daytona. Krenimo samo od aktualnih činjenica: Zlatko Lagumdžija je trenutno najneprihvatljiviji, ako ne i naomraženiji čovjek za hrvatsku političku opciju okupljenu oko obje strukture HDZ-a, baš kao što je to, lider SDP-a odavno, i za Milorada Dodika. Etnonacionalisti iz oba antibosanska tabora dobili su svog “državnog neprijatelja br.1”. Svog političkog, ili bosanskog Dillingera.
Neki analitičari misle, kako bi najnoviji politički animozitet na relaciji (HDZ-ov) Mostar – (SDP-ovo) Sarajevo mogao dalje eskalirati, kroz uzastopno ponavljanje teze, o Lagumdžijinoj smišljenoj majorizaciji Hrvata putem kandidiranja Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva. Time je, po njima, onim “pravim i autentičnim” (?!) Hrvatima uskraćen “svoj” član u kolektivnom šefu države. No, ta priča, ili dilema o tome koga zapravo predstavlja Komšić, dosadila je Bogu i ljudima. Suviše je stereotipna, i samim tim nepotpuna.
AMERIČKI ANALITIČARI
 |
| Analitičar iz Washingtona: Daniel Serwer (Photo Webpublicapress 2011) |
Uz sve, i bivši američki ambassador u Sarajevu, John Menzies, sada dekan Univerziteta Seton Hall u New Jerseyu, izričit je u tvrdnji, da pred državom stoji imperativ sprovodjenja presude Suda za ljudska prava u Strazburu, u slučaju “Finci i Sejdić protiv BiH”. Bosna i Hercegovina će, rekao je nedavno Menzies u razgovoru sa ovim autorom, morati sprovesti tu odluku! S time će se potvrditi jednako pravo “ostalih” gradjana, koji bi željeli da se učestvuju u izbornom procesu, ne samo po etničkom principu. Nažalost, u Bosni je to još samo teorija, kojoj se praksa (čitaj politička čaršija) za sad samo ruga.
Gledajući zbirno, Amerikanci kao da se donekle pribojavaju političke realnosti na terenu, prepoznajući, čini se – da neke demokratske perspektive u, i za – BiH, treba adaktirati, bar za neko vrijeme. U Washingtonu je stara mantra – kako je oduvjek bilo lakše razvijati tranzicionu demokratiju sa aukratama nego s cijelim, posebno novo-sklopljenim demokratskim strukturama.
DEJTONSKE POGREŠKE
Možda se to samo tako pričinjava onima koji misle da je u Bosni nakon Daytona (1995 do 2011) potrošeno suviše vremena na bezveznjakoviće, na propale reforme, na dobar dio preplaćenog nevladinog sektora, koji se najviše verzirao u skupljanju donacija! Pa čak i na medije, u koje su upumpanih milioni američkih dolara, da bi se oni demokratski transformirali (što i jesu), ali su na koncu mnogi od tih medija u BiH ostali u rukama političkih centara moći. Malo je svjetlih izuzetaka, uglavnom medju onima koji nisu primali izdašnu američku dolarsku pomoć za demokratizaciju!
No, najviše brine druga vrsta američke inercije, kako je to ovih dana lucidno primjetio jedan prevejani sarajevski komentator koji je preživio sve sisteme ii ideologije, sve bosanske političke promašaje … I onda napisao kako Amerikanci ostaju jedini dosljedni čuvari manjeg bh.entiteta, (njegovog svakako pogrešnog “Republika Srpska”), koje se odavno (zlo)rabi ne samo od Dodika, i mnogih srbijanskih geostratega s istočne strane Drine – kao ekskluzivno srpska teritorija (?!).
A upravo - takvo nešto Amerikanci nipošto ne bi trebali “podržavati” ili nekakvim “dajtonskim garancijama” štititi. Entitetska podjela BiH dogma je koja proizvodi samo nove zablude, poput vapaja HDZ-a za “trećim entitetom” u BiH.
I američka (samo blago) kritička retorika naspram providne igre Banja Luke i Beograda je sasvim nedovoljna, i očito već dugo neefikasna. Vjerovati je ipak, (ah taj optimizam… i nada koja umire posljednja) – da sad svi žele van iz tog začaranog i svakako pogrešnog kruga (Crculus Vitousis). Vidljivo je da Amerikanci djeluju kao politički vatrogasci u BiH, gaseći sasvim akutne požare i novu turu “iskričavog” politiziranja na političkoj transferzali Mostar – Sarajevo – Banja Luka, koju za razliku od političara, koji se ne odgovorno igraju riječima, frustrirana raja može shvatiti sasvim ozbiljno – pretvarajući Bosnu u “primitivni stadion” vidjene netrpeljivosti. Ali, u biti se radi o nemogućnosti ili neodlučnosti da se poprave stvarne dejtonske greške u Bosni.
KO JE PRVI POČEO?
Kad smo već kod Lagumdžije, ne treba zaboraviti izjavu nekih dobro upućenih Amerikanaca, upravo iz oktobra 2010: Nakon sastanka u Sarajevu sa predsjednikom Nacionalnog demokratskog instituta (NDI) iz Washingtona, Kenetom Volakom (Kenneth Wollack), i izjava da njegova (SDP) partija “neće pristati na ucjene na bilo kojem nivou vlasti” – dobro obavješteni američki analitičari, predvidjeli su već tada – nimalo ružičast scenario – ukoliko Lagumdžija ne pokaže fleksibilnost. Oni koji bolje znaju Lagumdžiju nisu su smjeli priuštiti luksuz – iščekivanja fleksibilnosti upravo od autoriranog šefa SDP-a. I eto, desilo se. Politička kriza je rodjena, već prvih dana nakon oktobarskih izbora.
Naravno, i iz Banjaluke su odmah upućene nove prijetnje, da Dodikov SNSD, “ni pod kakvim uvjetima” neće koalirati sa SDP-om. Dodik je odmah najavio, da, ako se već primjenjuje princip “izborne pobjede”, na čemu insistira Lagmdžija, kako bi za sebe osigurao premjersku stolicu – onda će SNSD – tražiti da imenuje “novog” mandatara za Vijeće ministara BiH. Jer politička kriza koja se kotrlja iz Banja Luke — rodjena je mnogo prije ove posljednje u Sarajevu.
Američki ambasador Patrick Moon, odmah je nakon tih izjava pohitao u grad na Vrbasu, gdje je započeo “omekšavanje” tvrdokorne Dodikove političke isključivosti; radio je na tome predano ii odano, ali rezultati su svima poznati. BiH je uz Belgiju evropski rekorder po kašnjenju formiranja postizborne vlasti. A Bosna, u pravu su oni koji upozoravaju – svakako nije Belgija! Pa da joj se može tolerisati taj postizborni vakum!
PODCJENJIVANJE I PRECJENJIVANJE DODIKA
U internim razgovorima, uoči oktobarskih izbora u BiH, “dobro obavješteni” Amerikanci govorili su, kako je Dodikova teška “secesionistička” retorika, samo “predizborni plakatizam”.
Ipak, u svakoj iolice ozbiljnijoj kontra-analizi, ne može se isključiti, da je to neprihvatljivo pojednostavljenje, pa i neargumentirano podcjenivanju stvarnih Dodikovih namjera. Te ocjene posebno ne važe u kontinuitetu beogradskih politika, koje smjenju jedan drugu već 20 godina, ali u biti ostaju jedna ista srbijanska balkanska geostrategija, koja datira još prije pada Berlinskog zida (1989).
Prošle jeseni, američki su zvaničnici neshvatljivo prešutili predizborni prelazak Drine od strane Borisa Tadića i Vuka Jeremića, i njihovu podršku Dodiku “secesionisti”, iako je to bio čin sramnog mješanja u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine. Bio je to i vruć krompir u rukama američke državne tajnice Hillary Clinton, uoči dolaska u Sarajevo (odmaj nakon oktobarskih izbora 2010), te njenog susreta s Tadićem u Beogradu. Ali, sve se djenlmenski prešutilo, radi mira u većoj i široj “balkanskoj kući”. Neki su čak primjetili, a to je upozorenje čini se još aktuelno – da bi BiH, u svemu tome iznova mogla biti “žrtva” američkog fokusiranja na Kosovo. Naravno, istina je ponajprije da i Bosna i Kosovo, ali i cijeli region — odavno ostaju talac srbijanske politike, tvrde oni koji to već dugo osjećaju po svojim ledjima.
KOMROMIS ILI PROPAST
Formiranje nove vlasti u BiH, zamrznuto je za svo ono vrijeme, jer na “sjevrenom” i “južnom” polu izborne pobjede bude, s jedne strane lebdi Dodikov nesankcionisani secesionizam, makar i u formi političke retorike, a na drugoj – ostaje ukopana tvrdoglavost predstavnika izbornih pobjednika hrvatskog naroda (oba HDZ-a u BiH) da prihvate kompromis, koji im se nudi. Očita namjera šefa SDP-a, da aplicira pravo pobjednika kroz preuzimanje glavnih kabinetskih mandata na entitetskoj (Federacija BiH), a vjerojatno i državnoj razini vlasti -- u svemu tome dodje kao dodatno negativno magnetno polje; da ne kažem preljut politički začin.
Lagumdžija naravno nastavlja dodatno kalkulisati i uz pomoć dobrih diplomatskih usluga Amerikanaca, što se vidjelo prilikom ove zadnje posjete Washingtonu. I zbog toga se imao razloga osokoljen vratiti u Sarajevo!
SVE VIŠE VUKOVA I SVE MANJE OVACA
Ostaje tek da se vidi koliko je Dodik, i dalje “tvrd orah”, i koliko Amerikanci imaju aduta da tu “ljusku” nastave blago otvarat gazeći kao po jajima, izgledajući (možda pogrešno) pažljivo gaze i po krhotinama srbijanske geostrategije, da suviše ne povrijede Tadića i njegove nove demokrate. Ostaje prilično nejasno, kako pri tome konsolidovati bh.politički tor, da vuk bude sit i sve ovce na broju. Jer, sve je više vukova, a sve manje ovaca!
Nepoznato je naime, kako će se i šta ponuditi takodjer legitimnim političkim pobjednicima (jer stvari u BiH treba nazivati pravim imenom, a ne obrnuto) HDZ BiH i HDZ 1990, jer oni i legalno imaju pravo na svoj dio izbornog kolača. Vidjet ćemo medjutim, ko je od njih spreman da shvati da je iga sa vremenom u Bosni odavno izgubljena.
Nema komentara:
Objavi komentar