DA LI JE U.N. EFIKASNIJI NA OBALI SLONOVAČE NEGO N.A.T.O. U LIBIJI?

Piše: Erol Avdović

(Avaz - link)

Bivši predsjednik Laurent Gbagbo se predao UN-u
u Abidjanu: (Photo UN 2011)

S očima svijeta uperenim na Libiju zbog nevidjeno brze vojne intervencije,  i uz izostanak istog angažmana, zbog ne manje surovih obračuna sa civilima u Bahreinu i Jemenu, Ujedinjeni narodi našli su se pred vratima nove humanitarne katastrofe, ovaj put na Obali slonovače.

Ovu bivšu francusku koloniju (zvanični joj naziv – Côte d’Ivoire), službeni Pariz još drži u zoni svog primarnog interesa, što je pokazala ii nedavna samostalna intervencija francuskih komandosa na aerodromu u Abijanu. Duže nego u Libiji – Obala slonovače je poprište ogorčenog političkog obračuna, u kojem, zbog odbijanja tamošnjeg vlastoršca Lorenta Gbadja  (Laurent Gbagbo), da poslije deset godina napusti vlast – sve do sada, neprestano ginu civili. Prošlog 4. decembra Gbadjo je izgubio na demokratskim izborima od bivšeg premjera Alasana Kutare (Alassane Ouattara).

ETNIČKI SUKOBI

Što je najgore, sukobi u Obali slonovače poprimaju etničko obilježje, od kad Gbadjo ne želi predate vlast Kutari, zapadno orjentiranom tehnokrati, koga podržava neznatno muslimanska većina stanovništva. Od 21 milion stanovnika 38.6 posto je muslimana, krišćana je oko 33 posto, dok je oko 12 posto domorodaca ii oko 16 posto “neopredjeljenih”. Prema podacima CIA-e, i preko 70 posto imigranata, radnika – sezonaca na Obali slonovače su isto tako muslimani iz okolnih afričkih zemalja.

Zločini nad civilima, u kojima su Otarine pristalice, prema podacima Crvenog križa ubile najmanje 800 ljudi, visoka predstavnica UN-a za ljudska prava Navi Pilaj (Pillay) opisala je kao “nešto apsolutno užasno”. Prema navodima UN-a, žrtve su bacane žive u bunar, spaljivane i masakrirane.  Od početka ove godine generalni tajnik UN-a Ban Ki-moon ne prestaje s pozivima politički poraženom vlastoršcu Gbadju “da sidje sa vlasti odmah”!

GLUHI AFRIČKI DIKTATORI

No, kao i u Gadafijevom slučaju, ti pozivi padaju na gluhe uši još jednog afričkog diktatora. Zato se u UN-u s pažnjom iščekuje izvještaj Banovog pomoćnika, zaduženog za ljudska prava (nekadapnjeg Sanaderovog ministra pravde) Ivana Šimunovića. On je proteklih dana boravio u posebnoj misiji na Obali slonovače, jer sada je jasno – da ova zemlja ne zaslužuje ništa manje pašnje od Libije. Iz tog dijela zapadne Afrike stižu čak alarmantnije vijesti o masovnom stradanju civila.

Zašto je samo Libija, a ne Obala slonovače, ili već pomenuti Jemen i Bahrein – postala arena ekspresne medjunarodne intervencije, pitanje je koje zaokupja analitičare. Objašnjenje da se Bengazi spasio zbog naučenih bosanskih lekcija, i mnogo poslije Srebrenice, u UN-u (2001 g.) zvanično usvojenog koncepta “odgovornosti za zaštitu” (R2P – Responsibility to Protect), po kojem je čak ii suverenitet neke države manje važan od odgovornosti lidera te zemlje da zaštite ljudska prava svojih gradjana – očito, nije sasvim dovoljno. No, čak i poslije genocida u Ruandi (1994), životi ljudi u Africi, kako to reče jedan analitičar – “još uvjek su jeftina roba”.

Nije naodmet i podsjetiti kako je Obala slonovače najveći izvoznik kakaa, te da se i količinom proizvedene kafe i palminog ulja u toj zemlji – manipulira cijenama tih strateških proizvoda na najvažnijim svjetskim berzama. No, to je, ustvrdili bi cinici – još nedovoljno za intervenciju, jer Libija je još uvjek najbogatija afrička zemlja i 12-ti proizvodjač nafte u svijetu.

*