Piše: Erol Avdović
 |
| Mirsada Čolaković, zamjenica šefa Misije BiH u New Yorku (UN photo - 2011) |
Naravno, i bh.diplomati nisu izuzetak medju onima kojima ne prijaju medijske kritike, iako, bez toga, nema demokracije u koju se svi zaklinjemo. Lakše je slušati pohvalu, posebno kada se zasluženo odaje priznanje za dobro obavljen posao, koga neki dobri znalac prepozna i primjeti, dok svijet, po običaju ne zarezuje. Valjda se slažemo i u tome, da je najgore, aktivnosti važne za javnost – prešutjeti; kao da se ništa nije dogodilo. Uostalom, iz kritike, pametni uvjek nešto nauče! Hajdemo ipak malo konkretnije!
SAMO LOŠE VIJESTI SU “DOBRE VIJESTI”?!
Kada je rijeć o Vijeću sigurnosti UN-a, u kojem Bosna i Hercegovina stoluje još oko 200 dana, valja, čak i u “moru” loših vijesti, priznati – bilo je medju bh.diplomatama, u New Yorku, vidljivih napora da se nadvladaju razna ograničenja nametnuta iz Sarajeva; od kadrovskih, do neopravdano egocetričnih primjera ponašanja. Sve do iracionalnih prohtijeva vlasnika političke parade u BiH, koji su željeli da se tako ponašaju “njihovi” diplomatski vojnici na East Riveru…
Valja zato iznova, sa pijetetom priznati, da je bh.diplomatska ekipa u centrali UN-a u New Yorku, u mnogo čemu uspjela prevazići sliku Bosne i Hercegovine, bar donekle drugačiju od one stereotipne, sa naslovnih strana najvažnijih svjetskih novina. Bh.diplomati vidljivo su davali - činilo se “sve od sebe”, da se bude na nivou zadatka. Jer, članstvo u Vijeću sigurnosti -- samo po sebi zahtjeva preciznost, rutinu i neiskakanje iz “klišea”, u obavljanju – svakodnevnih poslova u kojima i mala greška izgleda poput medvjeda. Diplomati iz BiH u New Yorku su u tome uspjeli - biti kao i drugi - u više navrata! Barbalić se u svemu dobro snalazio, ne izlazeći iz zadatog konteksta (pogledaj video).
Bilo je čak i nezaboravno dobrih trenutaka! Naprimjer, Barbalićev (iako je to malo tko od njega očekivao) nastup na sjednici Vijeća sigurnosti na kojoj je visoki predstavnik Valentin Inzko – “posljednji put” upozorio Milorada Dodika, da se ne igra vatrom – pardon referendumom!
Tada je bh.ambasador, kome tročlano Predsjedništvo BiH, tačnije Nebojša Radmanović nije dao zeleno svijetlo da uopće govori u Vijeću, uzeo stvar u svoje ruke i progovorio čitajući iz internih bilježaka. Veoma odvažno! Rijetko je tko tada od bh.medija to i prokomentirao; nažalost! Čak i da je Barbalić rekao sve ono (kako mu se prigovaralo iz Banja Luke) po instrukcijama svog partijskog šefa (Zlatka Lagumdžije) – bio je u pravu. Izgledalo je to kao da je Ivan govorio i po svojoj savjesti. Uglavnom, rekao je kako ne stoji argument da državno sudstvo u Sarajevu proganja više jednu od druge nacije (?!). Kriminalci ne priznaju naciju i granice, a ratni zločinci se bez obzira na etničku pripadnost trebaju suočiti s univerzalnim licem pravde. I sve to je Ivan Barbalić sasuo ruskom veleposlaniku Vitaliju Čurkinu u lice!
 |
| S lijeva na desno: Ali Traki, Ivan Barbalić, glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon i Mirsada Čolaković; obilježavanje 15 godina od genocida u Srebrenici u UN-u u New Yorku |
I bio je tada sasvim u pravu Ivan Barbalić! Avaj, ali samo su lose vijesti “dobre vijesti” na sve konkurentskijem medijskom tržištu. Opet, malo je tko to u Bosni to primjetio iako je Radio Deutsche Welle javio. Borio se tada Barbalić kao mladi lav protiv paralene Dodikeve diplomacije, nanoseći joj vidlijv poraz u UN-u. Bilo je i drugih dobrih primjera, kao što je obilježavanje 15-te obljetnice od genocida u Srebrenici. Na skupu u zgradi UN-a, 13. jula/lipnja 2010, uz najuglednije diplomate prisustvovali su i glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon i tadašnji predsjednik Generalne skupštine UN-a Abdulselam Ali Traki. Pri tome se, prema dobro obavještenim izvorima -- u organizaciji dogadjaja posebno istakla zamjenica šefa Misije BiH u UN-u u New Yorku Mirsada Čolaković.
O USPJESIMA SU NEKI IPAK PISALI
O tim uspjesima, pa čak i diplomatskim iskoracima, neočekivanim možda za relativno mali tim ambasadora Ivana Barbalića, neki su mediji u više navrata, od samog početka, od 9. januara 2009, kada je on predao akreditivno pismo glavnom tajniku UN-a Ban Ki-moonu - ipak izvještavali; vrlo često Webpublicapress (Deutsche Welle, Dnevni Avaz, WDR Radio, BH Radio 1, Face TV … a prije toga i Oslobodjenje). Davali su početni vjetar u jedra, ističuči u prvi plan i svaku pozitivnu diplomatsku disonanciju u New Yorku. Jer, medijima je uvjek drago takvo talasanje! Naravno, pisalo se i o greškama, poput nesuvisle marketinške kampanje za ulazak u Vijeće sigurnosti, koja je u pojedinim segmentima - bila nepotrebno bacanje para.
Kamo sreće da je tog “talasanja” bilo više i da iza svega nije ostala tolika “diplomatska” tajnovitost, uz sumnju – da su “tajne” samo alibi za neadekvatan tretman često nepredvidivih situacija; (slučaj “liste – 45”, koju je MVP BiH, proljeće 2010 skoro pa prešutilo, i onda sve to pokušao na vrlo bezobziran način hendlovati, po principu “pucaj u poštara, ako donosi ružne vijesti?!). Niti Misija BiH u New Yorku u prema tome se nije najprofesionalnije ponjela; vjerojatno je prešutjela neke važne odgovore!
Ali, nemojmo pretjerivati: Članstvo BiH u Vijeću sigurnosti još se mjeri uspjehom, bez obzira na relativni rang BiH medju 15 zemalja članica u tom UN tijelu. Neki bi rekli, bilo je više uspjeha, nego neuspjeha!
DOBRONAMJERNOST UZ PROFESIONALNI OPREZ
Kao razumljivu - treba prihvatiti i primjedbu, iaoko u formi prenaglašene diplomatske senzibilnosti: Naime, na medijsku opservaciju posljednjeg angažmana bh.diplomata - iza zatvorenih vrata Vijeća sigurnosti (ili negdje drugo, a radi se o istom vremenu i prostoru), kada je u Vijeću usvajano priopćenje za novinare - o privodjenju Ratka Mladića u Srbiji, Barbalić je reagovao uz opasku, da se njegov tim, ipak više borio za adekvatan tretman BiH u tom priopćenju – nego što su to mediji primjetili.
Barbalić kaže – “mi smo se ovdje (u UN-u – op.a.) slomili”, da se uopće ubaci transparentni slogan ili rečenica vezano za Mladićevo (ne)djelo u BiH, pored onih općih napomena o stradanjima (iako je i to tačno) svih - na svim prostorima bivše Jugoslavije. Tu opasku bh. ambasadora treba dobronamjerno prihvatiti.
Ne treba zaboraviti da je to, formalno, ono "isto" Vijeće sigurnsti (bar kad je stalnih pet članica u pitanju), koje radi po istim pravilima već 60 godina. Dakle, UN tijelo, koje je svojevremeno, kako je to (kad je trebalo, 1993) naveo tadašnji veleposlanik Venezuele i predsjednik toga tijela, Diego Arria, ostalo hladno na upozorenje -- da se “u Bosni odvija slow motion genocide (klikni)”. Razumijemo dakle Barbalića i njegove kolege u kakvom okruženju rade, prem da su se vremena nakon Srebrenice promjenila, jer da nije bilo vapaja medija, tko zna šta bi se dogodilo sa Bengazijem?
Dakle, sve je razumljivo, iako ne sasvim opravdano! Uglavnom, u pravu je ambasador BiH u UN-u kad kaže da su diplomati BiH u UN-u vodjeni profesionalizmom i patriotizmom, te da to treba sa zaluženim respektom tretirati. I da se nekima, posebno ovo drugo treba priznati! Ali su, ništa manje u pravu i oni, koji ističu nepotizam, štičeništvo, pa i nesposobnost na strani bh.diplomacije – što bi se, uistinu moglo nazvati “lošim sistemom”, čak i bez poimenične prozivke. Ali, se ne smije zaboraviti ili zanemariti!
Dakle, sve je razumljivo, iako ne sasvim opravdano! Uglavnom, u pravu je ambasador BiH u UN-u kad kaže da su diplomati BiH u UN-u vodjeni profesionalizmom i patriotizmom, te da to treba sa zaluženim respektom tretirati. I da se nekima, posebno ovo drugo treba priznati! Ali su, ništa manje u pravu i oni, koji ističu nepotizam, štičeništvo, pa i nesposobnost na strani bh.diplomacije – što bi se, uistinu moglo nazvati “lošim sistemom”, čak i bez poimenične prozivke. Ali, se ne smije zaboraviti ili zanemariti!
Nakon skoro tri četvrtine mandata u Vijeću sigurnosti – ambasador Ivan Barbalić treba prihvatiti uvećanu medijsku skrutiniziranost – kao nužnu činjenicu, a ne obrnuto. I treba reći da je prihvata.
 |
| United Nations Correspondents Association (UNCA) Board of Directors - novinari na ručku sa Ban Ki-moonom (UN photo 10 February 2011) |
Možda je stvar njegove osobne skromnosti, što ga se s vremena na vrijeme na to treba podsjetiti, kako je on već diplomatska figura na bh. politčkoj pozornici. On je, već bivši i jedini predsjednik Vijeća sigurnosti iz BiH, pa je valjda logično da se ne može više “skrivati” iza autoriteta, ili ministara u tehničkom madatu, da mu oni “odobre intervju sa medijima”. Bez obzira na birokratke prepreke, od diplomate njegovog ranga očekuje se više samoinicijative.
STALNO OTVORENA PRILIKA
Još veća greška, bila bi (njegova) selekcija medija na podobne i “nepodobne”, prihvatljive ili neprihvatljive novinare, s kojima se može razgovarati, jer se od njih očekuje manja profesionalna skrutiniziranost (!?). Vjerovati je, da takvu grešku Barbalić neće sebi dozvoliti.
Uostalom, zar nije izvanredna šansa progovoriti - sa kakvim se sve (ne)prilikama susreću on i ostale bh. diplomate u New Yorku, svi oni, koji se osjećaju pogodjenim, i u formi intervja, pred kamerama ili mikrofonom ispričati svoju priču ili odgovoriti na kritike argumentovano; radi institucionalne memorije!
Mi takvu priliku nudimo već dugo, ali to kao jedan od klasičnih novinskih medjunaslova za sad ostaje: "Još jedna propuštena šansa"! Jer bh.diplomate u Misiji BiH u New Yorku ne smiju navodno, bez odobrenja iz Sarajeva govoriti za medije. Ili smiju samo za neke medije!? A kad mogu američki predsjednik Obama, kao i glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon - onako davati intervjue “malim” multimedijima, koje potom prenose svi ostali “veliki”- valjda može i ambasador BiH u New Yorku.
Čekajući na tu promjenu profesionalne svijesti, ostaje nam podsjećanje na riječi jednog američkog predsjednika (Ronald Reagan), čiju rečenicu o profesionalnom skepticizmu novinari vole citirati: “We trust, but we verify”! Dakle: Mi vjerujemo, ali i provjeravamo!
Nema komentara:
Objavi komentar