Piše: Sanja Vlaisavljević
 |
| Sanja Vlaisavljević |
Saznali smo nedavno, po ko zna koji put, u sarajevskim slobodarskim medijskim krugovima, da nije bitno šta pišeš, nego gdje pišeš, i da upravo zbog toga možeš ostati bez posla - jer "narušavaš ugled" matičnoj kući. Opet se radnja dešava u "Oslobođenju". Na žalost brojnih Sarajlija, toj novini je ugled već odavno narušen. "Oslobođenje" nije više novina koju su oni rado kupovali i čitali, uzdajući se u vjerodostojnost objavljenih informacija.
Možda je posljednja nada pala u vodu s iznenadnim nestankom s uredničke pozicije uglednog novinara Vlastimira Mijovića, te dolaskom novih snaga regrutiranih iz "Dana". Sada tamo više ne možete očekivati da ćete dobiti ni najvažnije informacije o događanjima u Sarajevu, a urednički komentari su baš po mjeri nekog provincijskog kružoka koji bi htio da je važniji od velikih gradskih novina. No, o tome možemo nadugo pisati, ali neki drugi put.
Tijesna novina
Vratimo se otkazu koji je dobio kolumnista Zijo Dizdarević zato što je objavio svoj tekst na nekom sarajevskom portalu. Nije li to učinio zato što mu je u vlastitoj novini postalo tijesno? Nisu li njegovi tekstovi postali preteški, previše slobodni za tu novinu? Možda je konačno tamo ponestalo mjesta i za ono malo slobodnije misli koja se kosi sa strogim uredničkim režimom koji podrazumijeva unaprijed zadane teme i zaključke?
Uzalud se nadao Dizdarević, kako veli, da je "Oslobođenje objavilo Hafizovićevo izlaganje slijedom svoje demokratske otvorenosti za sva relevantna promišljanja na bitne teme". E, to i jeste ključni problem. "Oslobođenje" jeste objavilo Hafizovićevo izlaganje slijedom svoje otvorenosti isključivo za one krugove čija su promišljanja na liniji ideoloških opredjeljenja onih koji se pitaju u toj novini.
Lako je pretpostaviti da nije lako figurirati čak ni u uredničkom "kolegiju" takve novine, bez obzira na dugogodišnji urednički staž. Otvoriti s vremena na vrijeme bolovanje je zasigurno jedna od strategija zadržavanja takvog mjesta usprkos gvozdenoj disciplini. Pa, i tada možete nenadano, ako ne već otkaz, dobiti premještaj, recimo u sportsku redakciju, kao što se to nekoć dogodilo novinaru koji nikada ni redak o sportu nije napisao. Šta mu je ostalo nego da sam zatraži svoju radnu knjižicu zbog poniženja koje mu je priušteno. Sve u ime demokracije!
A, bogme, i odlukom glavne urednice koja stoji iza brojnih beskrupuloznih napada na neistomišljenike, dakako napada na njihovu ličnost, a ne na njihovo djelo. Suptilno i sa stilom to ona zna činiti, puštajući serije tekstova protiv ljudi za koje misli da im nije mjesto u ionako tijesnom prostoru naše javnosti. Zavidan je to profesionalizam! Uzor spomenute Dizdarevićeve ideje o demokratskoj otvorenosti.
Odavno je jasno da urednica "Oslobođenja" uz ime reisa Cerića ne umije napisati ništa pozitivno, pa čak ni nešto kurtoazno, novinarski hladno i odmjereno. Iz tih novina smo posljednjih godina mogli naučiti da je Hafizović, uz još dva-tri teologa, dragocjena reisova opozicija i da su stoga njihovi tekstovi, promišljanja, govori, bitniji za "Oslobođenje" od bilo kojeg člana novinarskog tima osobno. Očito je važniji jedan Hafizovićev istup protiv reisa, istina lijepo umiven i uglađen - sjetimo se samo ovog posljednjeg u kojem iznosi, u najmanju ruku, diskutabilne stavove o svojim susjedima i sugrađanima - nego Dizdarevićev dugogodišnji rad u redakciji.
Mnogo važniji nego razmišljanja brojnih drugih uglednih intelektualaca čija bi javna rasprava mogla doprinijeti uređenju odnosa državne politike i vjere u našem društvu. No, nažalost, niti pročitasmo Dizdarevićev, a niti druge tekstove o istoj temi. Aferim oslobodilačkoj "demokratskoj otvorenosti"!
Danas, kada tamo više nema Dizdarevića, Šantića, Mijovića, Kurtove, Salomove, Babića, Burića, Avdovića i mnogih drugih (neka mi oproste oni koje ovdje nisam nabrojala), nema ni demokratske otvorenosti za sva relevantna promišljanja o bitnim temama.
Odobrena tema
Nakon Dizdarevićevog odlaska utisak je da se u tim novinama može pisati samo o temama koje su poželjne i odobrene i da to mogu činiti samo oni koji su na listi podobnih. Dizdarevićev primjer je još jednom pokazao da vlasnici/urednici mogu raditi šta hoće i pri tome se hvaliti da su jedini preostali glas otvorene i demokratske javnosti.
Na drastičan način je uskraćena sloboda novinaru da napiše argumentiranu analizu o temi za koju se po svojoj volji opredijelio, novinaru koji je u očima ovdašnje javnosti bio dušom i srcem posvećen svome novinarskom poslu i na nepokolebljiv način stajao iza svojih političkih opredjeljenja. Novinar je morao imati pravo da objavi svoj neprihvaćeni članak u nekom drugom mediju. Očito da nigdje u njegovom uposleničkom kartonu nije stajala takva zabrana, jer bi to inače na prvom mjestu bilo navedeno u otkaznom pismu. Saznali smo da je dobio otkaz zato, jer je tim činom "nanio štetu i narušio ugled" Oslobođenja. Koje li ironije! Pa niko ne može nanijeti štetu i narušiti ugled toj novini koliko aktualno uredništvo na čelu s urednicom koja će na kraju ostati posve sama, a sve u namjeri da spriječi svaki pokušaj narušavanja ugleda svoje novine.
Do tada tješi činjenica da u ovoj zemlji postoje dnevne novine u kojima kolumnisti i saradnici mogu s punom slobodom izbora da pišu, pa čak i da u svojim prilozima kritiziraju stavove kolega u redakciji. Pa kada zluradi zagovornici demokracije definirane isključivo totalitarnim modelom "građanskih medija" grlato zahtijevaju slobodu medija, veća prava novinara i još štošta drugo, prvo bi to trebali primijeniti u vlastitim redovima, jer je to prvi korak ka potvrdi vjerodostojnosti njihovih zahtjeva.
Nema komentara:
Objavi komentar