ŠUTNJA NIJE UVJEK ZLATO

Komentar: Erol Avdović (Dnevni Avaz)

Kraj bh.predsjedavanja Vijećem sigurnosti UN-a

Govoreći jezikom brojki, jednomjesečno bh.predsjedavanje Vijećem sigurnosti UN-a, nominalno, predstavlja - uspjeh. Može se reći - dosad najveći diplomatski uspjeh, od primitka BiH u redovno članstvo Ujedinjenih naroda, u maju 1992.

Teme, koje su se u januaru našle na dnevnom redu Vijeća, od referenduma u Sudanu do rasprave o Bliskom istoku, sve do, u Sarajevu - izvikane tematske debate, u New Yorku su, uz striktna uputstva Sekretarijata UN-a – odradjena rutinski vrlo dobro.

Predvodjene, prvi put ambasadorom Ivanom Barbalićem – bh.diplomate djelovale su uigrano i na visini zadatka. I doimali su se i kao da im nije prvi put - na toj najužarenijoj stolici svjetske diplomacije. Tu su percepciju solidno opslužili.

Prisjećanja radi, Vijeće sigurnosti odavno nije arena hlanoratovskog obračuna, poput onog od prije pola stoljeća. U oktobru 1962, u doba trinaestotodnevne “kubanske raketne krize”, John Kennedy i Nikita Hruščov, zamalo nisu zaratili s nuklearnim bombama. A prvo su se danima, do posljednjeg daha, iscrpljivali u UN-u preko svojih ambasadora državničkog kalibra; Adlai Stevenson i Valerian Zorin su se ti veliki diplomati zvali.

Pola godine kasnije, SAD su povukle rakete “Jupiter” iz Turske, nakon što su Sovjeti odmah, te jeseni, ’62. - razmontirali svoje atomske glave na Kubi. U analima svjetske diplomatije, to će ostati zapisano kao pobjeda prvog “detanta na riječ”, koju su Kennedy, a i Hruščov – na svoj način osobno platili.

Na sreću, Vijeće sigurnosti, odavno nije ambijent bipolarnog ideološkog sudara. A historija očito pripada “nekim novim klincima”, jer i svijet više ne pripada “velikim” državnicima starog kova, i njihovim diplomatama.

U te velike historijske cipele institucionalno “starog” Vijeća sigurnosti, teško je smjestiti današnje neshvatljivo ignorisanje revolucionarnog plamena od Tunisa do Egipta i nadalje.

I tužno je, što se to kolektivno “zabijanje glave u pijesak” cijelog Vijeća sigurnosti UN-a dogodilo za vrijeme predsjedavanja BiH. Iako, Bosnu zato, treba možda najmanje kriviti.

Ali, lekcije su tu: Moglo bi ispasti da se bh.diplomatski tim, ipak samo “provukao” kroz predsjedavanje, uz više sreće nego pameti. Oportunistička šutnja oko Egipta i izostanak bosanske inicijative, tokom njenog predsjedavanja - deficit je integriteta pa i odgovornosti.

BiH je i izabrana u Vijeće sigurnosti da bi drugačije reagovala od onih, velikih i moćnih, koji su, na tom istom mjestu, prije 20 godina – samo šutjeli kad se bosansko klupko počelo raspetljavati. Dakako, o profesionalnom, diplomatskom i moralnom integritetu je ovdje riječ: jer, šutnja nije uvjek zlato!