SVE JE POČELO PRIJE 20 GODINA I "MALO" RANIJE

Yugosfera - Eurosfera (Photo WPP 2011)

Do proglašenja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije nije došlo iznenada - četiri tjedna prije tog 25. juna 1991. je u Hrvatskoj održan referendum na kojem se 94 posto građana izjasnilo za odvajanje iz jugoslavenske federacije. A Slovenci su tu svoju želju dokumentirali u jednom referendumu još mjesecima ranije. Kada je nezavisnost konačno i proglašena, raspoloženje u obje zemlje je bilo euforično. Tada mnogi još nisu predviđali u kojem pravcu će se situacija u čitavoj Jugoslaviji razvijati - u pravcu rata, etničkih čišćenja, ubijanja i razaranja.

To tada nije vidio ni Srđan Dvornik, politolog i novinar iz Zagreba: "Priznajem da sam mislio da je proglašenje samostalnosti u tom trenutku samo jedan element, jedna točka u taktičkim igrama, u pregovorima između lidera različitih republika tadašnje Jugoslavije. U tom trenutku uopće nisam bio svjestan koliko će teške biti promjene i događaji nakon toga."

Kao i mnogi drugi, ni on nije vidio ono što nije želio vidjeti - mada su brojni znaci promatraču izvana bili uočljivi, smatra Marie-Janine Calic, profesorica povijesti južnoslavenskih naroda na minhenskom sveučilištu: "U to vrijeme se Jugoslavija već bila faktički raspala. Nije bilo zajedničkih institucija koje bi funkcionirale i stoga je bilo logično što su republike proglasile nezavisnost."

Genscher: "Odluka o priznanju je donešena jednoglasno"

Hans-Dietrich Genscher je tada bio ministar vanjskih poslova NjemačkeVeć krajem 1990. i početkom 1991. je i mnogima izvan Jugoslavije postalo jasno da Milošević pokušava uz pomoć masa pokrenutih nacionalističkom ideologijom velikosrpstva prigrabiti svu vlast u zemlji. To je dovelo do promjene stava i onih političara koji su se dugo zalagali za očuvanje Jugoslavije koju su znali iz Titovih vremena. Jedan od njih je i tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher. „Postajalo je sve jasnije da Milošević želi vlast. Mi smo vidjeli ozbiljne znakove njegovih velikosrpskih ambicija. Tada nam je postalo jasno da želja za nezavisnošću u Hrvatskoj i Sloveniji ima svoje opravdanje", objašnjava Genscher.

Zbog toga je on pokušao svoje kolege iz Evropske zajednice uvjeriti u potrebu priznanja te nezavisnosti. Zbog tih nastojanja se Njemačku često optuživalo da je samovoljno forsirala priznanje i faktički prisilila druge zemlje da ju slijede. Genscher tvrdi međutim da je to besmislica: „Mi smo 17. decembra imali sastanak u Evropskoj zajednici na kome je zaključeno da se obje zemlje priznaju 15. januara 1992. Mi smo našu odluku donijeli 23. decembra, s time da ona stupa na snagu 15. januara. U to vrijeme su i druge zemlje već priznale nezavisnost Hrvatske i Slovenije. Njemačka je od početka jasno rekla da u to neće ići sama", napominje Genscher i dodaje vrlo rezolutno: "Odluka o priznanju je donesena jednoglasno!"

Milošević je želio vlast

Svi za istim stolom

I danas se još vode rasprave da li je to priznanje pozitivno ili negativno utjecalo na daljnji razvoj događaja - na eskalaciju rata, prije svega u Bosni i Hercegovini - i da li bi ranije priznanje nezavisnosti Hrvatske i Slovenije to spriječilo?!

Dvornik misli da bi, jer bi to pokazalo odlučnost međunarodne zajednice da brani granice novih država. Marie-Janine Calic je međutim uvjerena da to nije igralo značajnu ulogu. "Mislim da ranije priznavanje ne bi promijenilo temeljnu konstelaciju. Nepremostive proturječnosti su se sukobile, jedni su željeli nezavisnost, a drugi su smatrali da to ugrožava njihove životne interese. Trenutak priznanja tu nije bio važan", kaže Calic.

Uslijedili su rat, razaranje, ubijanja, etnička čišćenja i genocid; na fotografiji: Potočari

Dvadeset godina kasnije je Slovenija već članica Europske unije, Hrvatska se nalazi pred primanjem u članstvo. A i druge zemlje bivše Jugoslavije teže ulasku u EU. I tako bi se moglo desiti da se u skoro vrijeme ponovo sve nađu za istim stolom - onim u Bruxellesu.

Autor: Zoran Arbutina