Rijad Durkić
 |
| Viza za budućnost? |
Jednog dana u ovoj našoj državi (Bosni – op. red.) nacionalne podjele postat će dio historije. Sjećat ćemo se s nostalgijom kako smo se nekad dijelili po ustavnom ključu, prepoznavali po nametnutom prefiksu konstitutivnih naroda i kako su nas pucale predrasude čim bi se suočili sa nečijim imenom i prezimenom. Sad je to sasvim izvjesno, jednom će sve to biti jučer, običano sjetno sjećanje kolike smo nekad bili budale.
Bez obzira koliko to nekom smješno izgledalo skoro sam pa siguran da će za dvadestak godina riječ Srbin, Hrvat ili Bošnjak imat neku daleku konotaciju, ko da danas nekom kažete da je Bogumil. Nacionalne podjele prigušit će siromaštvo, zajednički problem za sve imenovane, a potisnuti neke druge, specifičnije podjele. Klin se klinom izbija.
Danas se to jasno vidi, za petnaest ili možda dvadeset godina dijelit ćemo se na dvije kaste, dvije specifične, drugačije i potpuno nove društvene grupe. Pitate se koje? Odgovor je jedostavan, da danas tražite kako efikasno i upečatljivo podijeliti cijelokupan populus u Bosni i Hercegovini, a da ne koristite nacionlni ključ, potragu bi zaustavili na socijalnim razlikama i najstarijoj podjeli od kad je svijeta i vijeka, onoj na bogate i siromašne.
Naravno nećemo toliko banalno i generalno, standardnu podjelu na bogate i siromašne u današnjoj Bosni i Hercegovini nadopunjuje i mijenja podjela na one koji rade u javnom sektoru i sve ostale. Ako ćemo biti inovativni mogli bismo je teatralno nazvati podjela na administraciju i raju.
Da danas neki Nostradamus prorekne kako će za dvadest ili trideset godina u Bosni i Hercegovini biti rat, znao bih da ne misli na neku do sad viđenu podjelu uloga u ratu, neku novu nacionalnu tragediju i melodramu. Bojao bih se sukoba po socijalnom ključu, sukobu kasta ili novih društvenih grupa koje se već formiraju.
Novo bosanski feudalni poredak nešto je o čemu će se tek početi pisati. Podjela na begove i kmetove nikad nam nije bila strana, bojim se čak da smo uvjek i bili sentimentalni na taj period. Možda stvari ne izgledaju pretjerano slično na prvi pogled, ali kad uđete u suštinu, velike razlike između nekadašnjih begova i kmetove, odnosno obične raje i ovoga što danas imamo, uopšte nema.
Kemtovi su nekad potpisivali neki neformalni, običajni ugovor sa begom, prema kojem se nekom neravnomjernom proporcijom dijelio urod između ugovorenih strana. Kmetovi su radili za begove. Jednako se tako danas mogu povući linije odnosa između administracije i raje, samo na nekom manje ličnom, a više suštinskom nivou.
Posao u javnom sektoru fetiš je za sve one koji traže posao. Od ljudi sa osnovnom školom, do doktora nauka, samo je jedan cilj. Kod nas (u Bosni – op.red.)privreda i ekonomija ne postoje da stvaraju ideal piramide uspjeha u karijeri. Postoji sam država i njeni adminisrativni aparat. Sve ostalo, pa čak i razvijeni bankarski sektor nisu ništa u usporedbi sa javnom administracijom. Javni sektor u našu novokonponovanu mitologiju ušao je kao vječno ovozemaljsko utočište odabranih i probranih, svebosanska verzija raja, mjesto vječnog mira i nerada.
Bar je takava mitologija. Javni sektor postoji i opstaje samo i isključivo na osvnovu rada i plaćanja ostalih, privrede i stanovništva. Folklor dodatno upotpunjava znanje na koji način se postaje dio tog javnog miljea, odnosno političko podobnosni uslovi.
Za normalizaciju prilika u društvu, te stvaranje pozicije za ravnomjeran razvoj neophodno je naći kakav takav međusektorski balans, te stvoriti potpuno drugačiji ideal kojem se stremi. Javni sektor trebao bi biti sve ono što danas nije, jeftin, efikasan, ozbiljan, posebno kad se zna da je sva odgovornost na njemu. Bez nekih ozbiljnijih promjena u društvenom strukturiranju, scenario sa početka priče biće sve izvjesniji, a budućnost nažalost sve lošija.
(Tačno.net)
Nema komentara:
Objavi komentar