Analiza: Erol Avdović
 |
| Li Baodung - stalni predstavnik Kine u UN-u: P-5 nedovoljno zainteresirani za reforme Vijeća sigurnosti (UN photo 2011) |
Bez obzira koliko su se svi šefovi država i vlada zemalja članica Ujedinjenih naroda, s govornice 65. zasjedanja Generalne skupštine trudili da dokažu kako će njihovi nakićeni govori promjeniti svijet nabolje, a siromašne izvesti iz bijede, zaključak prvog dijela debate mogao bi biti drugačiji. Direktor UN-a za političko planiranje, Robert Orr, prošle jeseni (2010) priznao je da je nemoguće biti siguran kako će milijarde dolara obećane na samitu posvećenom realizaciji osam milenijumskih ciljeva – biti doista prikupljeno, i dostavljeno onima kojim najviše trebaju. Drugim riječima u UN-u se lijepo govori, ali djela, ponekad – iz sasvim objektivnih razloga – kasne za riječima.
BALKAN KRVAV, ALI NE I SIROMAŠAN
Unatoč i čvrsto zacrtanim «rokovima» - do 2015, svijet najvjerovatnije neće uspjeti da iskorijeni ekstremno siromaštvo na svim dijelovima planete. Kada neko uopće spomene Milenijumske ciljeve (Millenium Development Goals – MDG), njih osam, postalo je već uobičajeno da se najviše misli, upravo o iskorjenjivanju ekstremnog siromaštva. Iako države zapadnog Balkana, uključujući sve zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije (SFRJ) - ne spadaju u skupinu ekstremno siromašnih, poput nekih na afričkom kontinentu, i njihovi su se političari naprosto utrkivali da sa glavne govornice UN-a, utrkivali da deklarišu, kako i oni «konja za trku imaju», kad je izlazak iz siromaštva u pitanju.
U jesen 2010, bh predstavnici u New Yorku, najavili su «dva strateška dokumenta» za period od 2010 do 2013; radi se o razvojnoj strategiji i strategiji za socijalnu ukjučenost BiH, s ciljem da se i u ovoj zemlje potpuno iskorjeni siromaštvo. Predstavnici iz BiH nisu su se izjasnili hoće li to biti moguće, s obzirom na trenutno stanje ekonomije u zemlji, pa i stopu nezaposlenosti od oko 40 posto. U nekim objašnjenjima, konkretniji su bili predstavnici Makedonije.
MAKEDONICI BOLJE ANALIZIRAJU
«Previše je optimistički očekivati da mi izadjemo iz siromaštva za samo pet godina, jer ono je rezultat izostanka mnogih ljudi da se prilagode novim kapitalističkim uvjetima privredjivanja», kaže za Webpublicapress, dr. Georgi Ivanov predsjednik Republike Makedonije.
Naše je siromaštvo i rezultat mučne tranzicije, zbog transfera kapitala i prelaska iz jednog u drugi, ovaj put u kapitalistički sistem, dodaje makedonski predsjednik, govoreći o prostoru bivše Jugoslavije. Predsjednik Ivanov dodaje, da je «tranzicija bila samo djelimično uspješna, pa je i zato mnogo ljudi ostalo bez posla».
«Neki se nisu snašli u ovom prelasku na tržišno gospodarstvo, u tom suočenju sa kapitalizmom kao jednim surovim, prepredenim, ali i uspješnim sistemom zato što on stalno kreira takmičenje, u kome svako treba da se egzistencijalno snadje radeći ono što najbolje zna», kaže on. Prema riječima dr. Ivanova, tek će dio mladih generacija na Balkanu uspjeti 100% izaći iz siromaštva, «jer razumiju i primjenjuju novu kompjuterizaciju svijeta».
KAKO POBJEĆI OD BIJEDE
Za razliku od Balkana najsiromašniji dio svijeta, još se svodi na skoro sve 53 zemlje Afrike, od kojih 24 države još uvjek primaju izravnu medjunarodnu pomoć. Sve u svemu 49 od ukupno 192 zemlje članice UN-a, na samitu u New Yorku izrazile su – rezerve prema mogućnosti da ponude «čvrsa obećanja», a kamo li garancija da će svojim novcima finasirati nečiji drugi razvoj. Valja naravno, prvo misliti o svom stomaku.
«Sasvim je neizvjesno hoće li se do 2015 – moći ostvariti taj cilj potpunog iskorijenjenja siromaštva, makar je to sad reducirano samo na ekstremni oblik siromaštva, koga, eto, nema na Balkanu, kao u Africi recimo», kaže za Webpublicapress, Thaleef Dean, novinski ekspert za razvoj i analitičar u UN-u. On dodaje, kako je to tako, iz prostog razloga, jer «niko ne može sasvim precizno predvidjeti, kako će svijet izgledati, kad na planeti za pet godina bude živjelo možda 9 umjesto satadšnjih 7,5 milijardi ljudi
Uostalom, i glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon, šanse za ostvarenje tog cilja opisuje kao «50 prema 50 posto», pokazujući da je to jedna potpuno nova i nepredvidiva jednačina – bez magične formule za njeno rješenje.
Robert Orr, pomenuti politički direktor UN-a, takodjer tvrdi, da zemlje same trebaju iznači «adekvatan balans iznutra, ne čekajući na pomoć samo iz vana, kako bi oživjeli svoju privredu». Drugim riječima, vrijeme velikih donacija - poklonjenih milijardi dolara, kao u posljednjih 15 godina u Bosni na primjer, odavno je prošlo. Pokazalo se naime, da ponegdje - novci nisu sasvim namjenski trošeni, čemu je doprinjela lokalna administracija, ali i neki medjunarodni mešetari u skupim odjelima promotora demokratske tranzicije.
NIŠTA BEZ REFORMI UN-a
Jedno od objašnjenja zbog čega je u okviru medjunarodnih institucija poput UN-a toliko mnogo slatkorječivosti, a sve manje konkretne akcije, je i daljnji izostanak konkretnih reformi.
Simptomatično je odsustvo reformi Vijeća sigurnosti, o kojem se govori neprestano u posljednjih 20 godina, ali uvećanje ovog 15-članog najvažnijeg izvršnog organa UN-a, gotovo da nema izgleda. Čovjek koji u ime posebnog odbora Generalne skupštine vodi, ambasador Avganistana u UN-u Zahid Tanin kaže da ne može precizirati kad će se to dogoditi. U isto vrijeme, nekoliko je puta, tijekom 2010 najavio, da će se s tim u vezi «dogoditi historijske promjene». No, mnogi su te riječi dočekali s krajnjom skepsom, jer i prije je bilo bombastičnih najava, ali ništa.
«To je potpuno zaledjeno pitanje», kaže za Webpublicapress, Ian Williams, poznati britanski novinar i kolumnista, koji već 30-tak godina prati rad UN-a. Tu je tek «rat svih protiv sviju», jer Kina se protivi ulasku Japana, Pakistan sabotira Indiju, Italija je protiv Njemačke, a Argentina uvjek ima neki kontraargument protiv ulaska Brazila u stalni sastav Vijeća sigurnosti.
Medju stalnih pet, Velika Britanija, pa i SAD načelno su za proširenje Vijeća sigurnosti. Uz njih je često i Francuska, jer razumije afričke interese i stavove tzv. «Elzuvani konsensusa», po kome ovaj kontinent, shodno svojoj populacijskoj brojnosti - treba još dva dodatna mjesta u Vijeću sigurnosti. Ali, Kina se često protivi, a Rusiji očigledno odgovara status-quo.
Zapravo, moglo bi se reći da su SAD i dalje najveći finansijeri UN-a (uplačuju gotovo četvrtinu u godišnji proračun koji je za 2012 predvidjao preko 5 milijardi dolara) – Kina i Rusija, kao da su «zadužene» za očuvanje ovog i ovakvog UN-a.
KINEZI IMAJU SVOJU RAČUNICU
Smatra se zapravo, da je ovakvo Vijeće sigurnosti, nakon raspada SSSR-a, jedan od najvažnijih instrumenata ruske vanjske politike, jer «uvjek može istrgovati» sa Zapadom pitanja koja su važna za Moskvu. To se pokazalo prilikom pristanka na izglasavanje posljednje runde sankcija Iranu 9.juna o.g. Rusi, kao i Kinezi imali su u tom pogledu «samo svoju računicu».
Analitičari se slažu, da sve dok kasne reforme Vijeća sigurnosti, i dok ne ojača uloga Generalne skupštine UN-a, Svjetska organizacija će, u najbolju ruku, biti samo «najvažniji debatni klub» na svijetu! Onako kako je UN, ironično nazvao bivši Bushev ambasador na East Riveru, John Bolton.
«Ali neće biti mnogo više od te pričaonice», dodaje naš sagovornik Ian Williams, podsjećajući kako je upravo Bolton, rekao, da bi čak i bez 20 od ukupno 37 spratova sekretarijata UN-a, u kojem je radilo 5-6.000 dobro plaćenih birokrata – «bila isto efikasna», kao i u punom sastavu.
ULOGA MALIH ZEMALJA
Za male zemlje, poput BiH, čak i uz činjenicu, da ponekad dodju u poziciju da učestvuju u donošenju najvašnijih odluka, jer privremeno (dvije godine) zasjednu u jednu od deset nestalnih stolica u Vijeću sigurnosti, ne znači mnogo više od lokalnog prestiža, ako je njihov glas prečesto marginaliziran ili apsorbovan kroz interese velikih regionalnih grupacija.
Iako bez «nomenklaturnih grešaka», BiH se u prvih 15 mjeseci članstva u Vijeću sigurnosti nije pokazala kao zemlja, koja je zbog patnje koju je preživjela u ratu od 1992 do 1995, ima jasno izražen moralni, umjesto političko apologetski kompas. Drugim riječima, BiH je ostala u inerciji ušvršćenog status quoa, kad je rad u Vijeću sigurnosti u pitanju, a njen stalni predstavnik Ivan Barbalić, često izgledao kao diplomata, koji svoje (ne)iskustvo, ipak brani devizom «ne talasaj previše».
To se pokazalo prilikom usvajanja rezolucije Vijeća sigurnosti «broj 1973», kojom je, 17 marta 2011, usvojena «non-fly» zona nad Libijom, u kojoj BiH nije ostala uzdržana, već je poletila da glasa «za», iako joj je u toj zemlji ostao zamrznuti investicioni fond, u formi otvorenog gradilišta za bh.neimare od preko 1,5 milijardi eura. U isto vrijeme, najbogatija europska zemlja, Njemačka ostala je uzdržana po pitanju vojne intervencije u Libiji, a eto Bosna pohitila da se izjasni «pozitivno». No, pogrešno bi bilo kriviti Barbalića za to, jer odluke o svemu donosi Predsjedništvo BiH, te sprovodi ministar vanjskih poslova BiH, koji već za dugo nije tehnokrata od formata. Zato male zemlje poput BiH, sve više, svojim djelovanjem u UN-u izgledaju kao dio problema, a ne solucije – kad su sveopće reforme UN-a u pitanju.
Nema komentara:
Objavi komentar