O SLOBODI TISKA I NOVINARIMA: SVA NAŠA MEDIJSKA KURVANJA

Piše: Erol Avdović

Ovoga maja navršava se 20 godina od usvajanja Deklaracije u Vindhoku (Windhoek Declaration). Po tom papiru je, upravo na afričkom kontinentu, u Namibiji, dodatno razvijen koncept slobodnog novinarstva – i postavljeni parametri, kako novinarstvo može doprinjeti ekonomskom boljitku i razvoju demokracije.  Sve se dogodilo u Africi 1991, ali odjek je bio globalni.

Desilo se to odmah nakon pada Berlinskog zida, dok je još trajalo oslobadjanje istočne Europe. Onda, kad je uz turobno bubnjanje limenih doboša minulog vremena, počela - u tom ritmu krvavo raspadati bivša Jugoslavija.

Deklaracija iz Vindhoka, kako to danas s pravom navodi direktorica UNESCO-a, Irina Bokova, označila je ipak, početak novog angažmana medija u osvajanju sloboda za široke mase od Botsvane do Bosne. Uostalom, dvije godine nakon njenog usvajanja Generalna skupština UN-a, usvojila je i rezoluciju kojom se -- 4. maj proglašava Danom slobode medija (World Press Freedom Day).

Mnogo se toga od tada promjenilo nabolje, ali neočekivano puno je ostalo u tamnici minulih dekada od Bugarske (iz koje dolazi Bokova) do Madjarske – novih članica EU; u ovoj potonjoj, nakon što joj je glavni grad postao Bruxelles - na djelu su rigidni zakoni o medijima. Zbog njih je glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon, usred Budimpešte, prilikom nedavne posjete regionu – podigne svoj glas. Ima naravno još vrlo loših primjera u neposrednom madjarskom komšiluku. Nisu samo Madjari ostali u prošlosti, kad su mediji u pitanju. 

Sasvim opravdano, ovih je dana, fokus UNESCO-a, uopće UN-a, sve do američkog State Departmenta, na mnogobrojnim panelima u povodu Dana slobode medija, u New Yorku i Washingtonu, usmjeren na rastuću ulogu interneta, dramatični rast socijalnih medija koji su sposobni opsluživati čitave “revolucije” (“Arapsko proljeće”). Ali, možda upravo danas  trebalo bar dotaknuti propuste na strani šampiona medijskih sloboda; onih, koji su proteklih desetljeća vrijedno radili da se demokratska dostignuća dogode u jugoistočnoj Europi. Nažalost o tome se malo ili uopće ne govori. Jer nešto im se očito ispustilo iz ruku: redom u Bosni i u Srbiji, Makaedoniji i u Hrvatskoj i Crnoj Gori... I na Kosovu naravno!

Na milione dolara ubačeno je na prostore od Vardara pa do Triglava, od Budimpešte do Sarajeva, a uspjeh je ipak djelimičan; ponegdje čak i poražavajući! Zapravo, intervencija na strani oslobadjanja medija od bivših ideoloških pokrovitelja, valja to danas priznati – kontraproduktivna je u onoj mjeri, u kojoj je odabrane miljenike aktualnih medijskih sponzora – nove “nezavisne” medije - to novčano nadahnuće bacilo u hladovinu – van tržišne borbe i konkurencije. A tamo, van istinske tržišne borbe i konkurencije, takvi mediji ostaju nažalost i dalje skloni ideološkom promiskuitetu i kurvanju svake vrste.

Naravno, ne treba pretjerivati. danas smo slobodniji nego prije dvadeset godina, ali ne znači da smo odgovorniji u infromiranju javnosti. Danas više recikliramo, a manje (na sreću) komentiramo, globalno uvezani u news-agendu koju nam serviraju iz nekog admiraliteta, svrstavajući nas u ešalon "rekla-kazala". Jer, pamet stanuje na drugom mjestu, sve dok nam je važnija slava od argumenata. Kvarljiva smo dakle roba, jer nam je i ambalaža loša -- novo "demokratsko" pakovanje u koga se ništa ne može pohraniti na sigurno, jer ima prekratak rok trajanja.

Slaveći dakle danas, 20 godina od početka transformacije “zavisnih”, bivših socijalističkih medija na jugoistoku Europe, i njihovo pretvaranje u “nezavisne”, u ustima je upravo taj gorak okus - izvjesne promašenosti. 

Ili, kako to, opisujući predstavu, koju je po djelu Miroslava Krleže “Europa danas” (objavljenom u Zagrebu više od 20 godina prije rušenja najpoznatijeg europskog vidljivog zida – onog u Berlinu), u Sarajevu režirao Haris Pašović - primjećuje američki dnevnik Los Angeles Times: U tom (našem) dijelu svijeta mnogo toga je isto kao prije i malo gore nego ranije. Jer, Godo (onaj čuveni lik iz djela Samuela Becketta, koga je Pašović takodjer smjestio u svoju balkansku viziju svijeta u jednoj drugoj teatarskoj postavci) -  nije stigao na vrijeme!

Vrijeme je zapravo, da bar slobodni i neovisni mediji prestanu čekati Godoa! I da stvar pošetno uzmu u svoje ruke. I da prvo obavimo prozivku medju nama samima. Lako ćemo mi sa korumpiranim političarima. Smrt fažizmu - sloboda (istinskim) novinarima!