Piše: Erol Avdović
 |
| Zbunjenost oko Bliskog istoka (UN Photo) |
U pravu je komentator New York Timesa Roger Cohen kad kaže da su Evropa i Amerika zajedno još iznenađene - razvojem dogadjaja u Libiji, Jemenu, Egiptu i Tunisu – gdje je sve započelo ovog Arapskog proljeća. Suviše dugo, Washington i drugi evropski centri globalne moći, štitili su i ponašali se kao da vjeruju, da će diktatori poput Hosni Mubaraka, Ben Alija ili Muamera Gadafija – trajati vječno. (Avaz - link)
I da će njihovi (zapadni) naftni interesi od Bengazija do Bahreina biti sigurni u vještački skrojenom omjeru - produženih represalija prema stanovništvu na prostorima od Maroka do Omana.Pranje savjesti
Što se Amerike tiče, analitičari sada bez ustezanja kritikuju fokusiranost Washingtona na dva primarna interesa: činjenicu da je pored nafte za američku politiku - bezpogovorna podrška Izraelu. Zbog toga je, to “otkriće” i došlo na politički dnevni red, iako je potpora Tel Avivu i dalje bezpogovorna, posebno u američkom Kongresu. Ali, kao da se sagledava i ta nova potreba za racionalnim geostrategijskim preispitivanjem, i to u godini kada se vjerovalo da se i palestinska država konačno mora dogoditi.
Američka dugogodišnja naklonost prema grupici notornih arapskih diktatora, a potom i javno posipanje pepelom, te zakopavanje ratne sjekire sa Gadafijem prije nekoliko godina u njegovom šatoru u Sahari gdje ga je osobno posjetila tada državna tajnica Condolezza Rice, sada čak izgleda bizarno. Ona je je rezultat “cinične odluke” (što je definicija koju upotrebljava i Cohen) da se “rat protiv terorizma” stavi iznad ljudskih prava, iako su u Washingtonu stalno - svima puna usta priče o “nastojanjima” da se i islamski svijet demokratizira; valjda po uzoru zapadne demokratije.
Reforme pune proturječnosti
No, nakon svih ovih godina - izronilo je to, mnogima odavno jasno priznanje, kao što o američkoj podršci arapskim apsolutistima piše i New York Times: “Bilo je to radi krupnih naftnih interesa (Big Oil interests). I do neke mjere, bilo je to radi percepcije, što je (najbolje – op.a.) služilo sigurnosti američkom najbližem savezniku, Izraelu”.
Primjedbe o brutalnom kršenju ljudskih prava u arapskom svijetu, godinama su upravo Amerikanci i Evropljani skrivali pod vlastiti ćilim hipokrizije, gradeći ili prihvatajući “novu” – nazovi Bushevu, u biti interesnu paradigmu svijeta u kojoj se svim metodama bori protiv posljedica terorizma, ali ne istom mjerom i protiv njegovih uzroka.
Sada je jasno, kako to uostalom lucidno primjećuju analitičari poput Rogera Cohena (starog znalca i korijena balkanskih neprilika) – da uzburkani socijalni “demografski cunami” u Sjevernoj Africi nije prvenstveno, ili čak – nikako motiviran ideologijom. Islamsit nisu dominatni pokretač ovih nemira: Pokretač je želja mladih ljudi da imaju više posla, udio u kolaču vlastitog nacionalnog blaga (nafta), te da oni sami učestvuju u kreiranju vlastite budućnosti.
Krađa revolucije
Ohrabrujuće je, što su novi racio - izgleda (na vrijeme) shvatili i tradicionalsti u arapskom svijetu. Muslimanska braća, koja su se već registrovali kao nova egipatska partija, najavljuju da će biti sekularni; više po uzoru na Erdoganovu AKA (Partiju pravde) u Turskoj, nego na Hamas ili Hezbollah.
Očito, iznova je u pravu New York Times – koji tvrdi, da su arapske “demokratske reforme”, onako kako su ih prizivali na Zapadu bile “oxymoron” (govor pun kontradikcija); podržavali su promjene, ali uz ostanak korumpiranih vlastoržaca, jer su te diktatore smatrali efikasnim u gušenju ekstremnih islamista u tim zemljama.
Ako se ipak, potvrdi, da je Arapsko proljeće, ili “arapska revolucija” - ponajviše socijalni reformistički pokret, potpomognut “eksplozijom” masovnih internet komunikacijama (Facebookom, Twitterom itd.), te da ona nije usmjerena samo na rušenje starih - korumpiranih, već i izgradnju novih (demokratičnijih) institucija u arapskom svijetu - onda čak ima razloga za slavlje.
Ali, ukoliko se ta “revolucija” konfiskuje od onih koji zbog bilo koji interesa žele pravit Srednji istok po svojim ideološkim ili biznis mjerama, bit će propuštena jedna historijska šansa, opet - sa nepredvidivim posljedicama.
Usporedbe sa berlinskim zidom
Uostalom, ne treba zaboraviti, da je Berlinski zid 1989, pao bez ijednog ispaljenog metka, upravo zato jer je prvo stvorena pozitivna pučka energija koja je potom pomela amorfni Sovjetski Savez.
Bar u nečemu, intervencija NATO-a u Libiji, za sad - više liči na greške koje je Zapad učinio uoči i prilikom krvavog raspada bivše Jugoslavije, nego na mudro i pametno vođenje dogadjaja oko pada Berlinskog zida.
Nema komentara:
Objavi komentar