Erol Avdović
Kada je onomad, glavni tužilac Medjunarodnog krivičnog suda (International Criminal Court – ICC), Luiz Moreno-Ocampo, u UN-u obznanio kako je 100 posto siguran da je libijski vodja Muamer Gadafi počinio zločine protiv čovječnosti, mnogi su u toj brzini prepoznali odlučnost medjunarodne zajednice da se sa notornim vlastodršcima - ne odugovlači kao nekad sa Slobodanom Miloševićem.
Može se predpostaviti šta bi bilo, da je medjunarodna zajednica sa, ovakvim apetitom, i vojnim (NATO) stampedom reagovala 1992, u Bosni, kao u Libiji ovog proljeća. Zato možda i treba vjerovati, da je u ovoj arapskoj zemlji, ipak izbjegnuto ono najgore.
Tužitelj Ocampo, ima dakle u džepu - spremnu optužnicu protiv libijskog vodje, a glavni sudija ICC-a će uskoro odlučiti, da li da izda nalog za hapšenje Gadafija. Ovisi to od mnogo faktora!
No, i pored ekspeditivnosti da se libijski civili zaštite od topovskih cijevi, svog, narodnog - tiranina, ne može se oteti utisku, da se sa podizanjem optužnice protiv Gadafija, radi kršenja ljudskih prava – zapravo kasni. A da je “preuranjena” medjunarodna intervencija po rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a (br. 1973) - motivisana i političkim pobudama.
Kada je 28.juna 2001, poslije deset godina žarenja i paljenja po bivšoj Jugoslaviji, Milošević stigao u Haag, gdje ga je sačekala optužnica, koju je u maju 1999 (pred kra NATO-ve inetervencije na Kosovu), protiv vožda iz Beograda - podigla Louise Arbour, tadašnja glavna tužiteljica Haaškog tribunala – za mnoge je već bilo kasno.
Milošević nije živ dočekao presudu; ko zna hoće li i Gadafi! Postoje naravno sličnosti izmedju Libije i bivše Jugoslavije, ali postoje i ogromne razlike, prem da je – Bengazi, već usporedjen sa Srebrenicom, a da se, na svu sreću – Srebrenica u njemu nije dogodila.
Ali, da ironija bude veća – ravno 10 godina kasnije, autorica optužbe protiv, glavnog egzekutora srpskog velikodržavnog projekta u prošle dvije dekade, sada predsjednica Medjunarodne krizne grupe (ICG), Luise Arbour – piše kako je opstanak Bosne, na koju se Milošević svim (makijaveliskim) sredstvima okomio – sada – doista u pitanju.
Drugim riječima, Arbour priznaje da je njena pravda zakasila. I da je ta “pravda” ispolitizirana, jer Milošević je mrtav, ali je živ “njegov” projekat.
Tako je to kada politika uspije zasjeniti pravo i pravdu. A to se dugo ponavlja na Balkanu, nažalost pod “budnim okom” medjunarodne zajednice. I zato – oprezno s Libijom!
Nema komentara:
Objavi komentar