Hrvoje Ivančić
 |
| U.N. - zastava Južnog Sudana (Photo Webpublicapress, 14 July 2011) |
Bijeli Nil staloženo vijuga pored zelenih obala zaraslih u svakojako bilje. Između velikih grmova poslagane su malene kućice od blata i pruća iz kojih izviruju bezbrojna djeca koja polugola i bosa trčkaraju crvenom zemljom. Crna djeca iskreno prilaze i veselo pozdravljaju svakog prolaznika. Odmicanjem od rijeke naselja postaju sve gušća i šira. Počinju se pretvarati u grad.
No u tom gradu najveća zgrada ima samo tri kata, ceste su prašnjave, a kaos na ulicama je svakodnevica. Uz sve to temperatura u živinom metru penje se na četrdeset stupnjeva! No to ne ometa brojne trgovce kojih ima kao mrava. Također se i broj stanovnika povećava iz dana u dan i to u tisućama.Nalazimo se u Jubi. Glavnom gradu Južnog Sudana, najmlađe države na svijetu.
Danas je dan kada Južni Sudan službeno proglašava nezavisnost. Nezavisnost koja mnogim stanovnicima ulijeva nadu u bolji život i u sigurniju budućnost za njihovu djecu. No je li to uistinu tako ili Južni Sudan postaje još jedno igralište velikih korporacija koje će iskorištavati njegova prirodna bogatstva poput nafte, plina, zlata, srebra, kobalta, urana… Riječinezavisnost i demokracija na afričkom kontinentu imaju sasvim drugačiji prizvuk. Uz njih se često vežu korupcija, međuetnički i klanski sukobi, diktatura, neokolonijalizam.
 |
| Ceremonija podizanja zastave Južnog Sudana na East Riveru: Glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon (treći s lijeva) (Photo Webpublicapress - 2011) |
U našim ćemo medijima o toj temi čitati vrlo malo ili gotovo ništa. Većina urednika smatra je beznačajnom i manje zanimljivom. Citirat ću ovdje jednog koji mi je rekao: “Pa koliko je Sudanaca čitalo o nezavisnosti Hrvatske prije 20 godina? Eto, toliko bi Hrvata željelo čitati o nezavisnosti Južnog Sudana. Ma ne zanima ti ljude to.” Možda je urednik bio u pravu? Možda je ipak bolje svaki dan čitati o tome kako naši političari seru na usta, kako jedna političarka sijede kose želi voziti vlak, kako se postavljaju spomenici papi i Isus od pedeset metara u Splitu. Možda su teme poput svjetske dominacije, izvoza nafte koja je pogon i za naše automobile beznačajne. Pa ipak je to negdje u Africi, negdje tamo dolje. Tamo gdje je sve puno crnih divljaka.
Kako bi čim bolje popunio ovu rupu u hrvatskom medijskom prostoru probat ću u slijedećim redovima sažeti turbulentnu pedesetogodišnju povijest Sudana, trenutnu situaciju i osobno iskustvo s mojeg desetodnevnog boravka u toj zemlji tik prije proglašenja nezavisnosti.
Moj je put dakle započeo u Khartoumu, glavnom gradu nekad ujedinjenog Sudana, a od danas glavnom gradu samo Sjevernog Sudana.
Tamo se čuju pozivi na molitvu s tisuću minareta, niz ulice su poslagane prodavaonice kebaba, muškarci bijelih turbana prolaze zakrčenim i prašnjavim ulicama višemilijunskog grada, a silni pijesak ulazi u sve tjelesne otvore. Arapski jezik odzvanja u ušima kud god se okrenuli jer on je uostalom i službeni. Ono nekoliko crnaca što je ostalo trenutno razmišljaju o preseljenju na jug.
Zašto? Zbog zakona koji poslije proglašenja nezavisnosti Južnog Sudana njegovim stanovnicima ne garantira boravišne dozvole za ostanak na Sjeveru. Stoga se na tisuće ljudi pakiraju i kreću putem juga, u svoju nezavisnu državu. Najviše ih seli u Jubu koja zbog toga bubri poput kvasca i svakim se danom širi sve više.
Prijelazno razdoblje trajalo je sve do siječnja 2011. kada je održan referendum s gotovo 99 posto glasova za nezavisnost Južnog Sudana.
Stanovnici juga pretežno su crnci, a stanovnici sjevera Arapi. Razlike u mentalitetu i kulturi bile su razlogom stoljetnih sukoba i nemira. Nije teško pretpostaviti da tenzije postoje i danas. Pogotovo ako znamo da je građanski rat trajao od dekolonizacije 1955. pa sve do 2005. godine. Upravo tada dogovoreno je održavanje referenduma, pripremanje juga za odcjepljenje.
Prijelazno razdoblje trajalo je sve do siječnja 2011. kada je održan referendum s gotovo 99 posto glasova za nezavisnost Južnog Sudana! Nekad najveća zemlja Afrike, bogata naftom, danas se prepolovila.
 |
| Glad je posvuda u Africi: Južni Sudan (2011 -- WPP archive) |
Za vrijeme boravka u Sudanu odlučio sam saznati što to razlikuje šetnju prijestolnicom Khartouom i šetnju glavnim gradom juga, Jubom. Odakle dolazi tolika međusobna mržnja koja je generirala jedan od najbrutalnijih ratova u kojemu je živote izgubilo preko dva milijuna ljudi?
Što je pošlo po zlu?
U Sudan sam ušao samo s turističkom vizom kako bih izbjegao brojna pitanja na granici i odmah se bacio u žižu stvari. Upravo sam zbog toga imao osjećaj kako me netko stalno prati. Pomislio sam najprije da je mladić koji me je zaustavio ispred hotela i postavljao mi brojna pitanja o mojem poslu, o mojoj zemlji, o godinama, imenu i broju telefona, radoznali student. Doimao se simpatičnim i znatiželjnim tipom ali ipak mu nisam otkrio cijelu istinu. Za svaki slučaj, zbog tog neodređenog osjećaja da me netko “promatra”, rekao sam da posjećujem prijatelja koji radi u sjedištu UN-a. Uostalom, njemu sam se naposljetku i zaputio jer su sva druga vrata bila zatvorena.
Ime tog prijatelja je Siniša Marlot, a u Khartoumu boravi već pune dvije godine. Svoj put u međunarodnim misijama započeo je još 2005. kao vojnik u Afganistanu. Sastanak je zakazan u glavnom sjedištu UN-a na kraju grada.
Uzeo sam taksi i na ulazu u kompleks pokazao putovnicu. Moje je ime bilo na popisu i mogao sam ući. Uz mnoštvo službenika sa svih strana svijeta sjeli smo za slobodan stol u kafeteriji. Prvo što je Siniša rekao vidjevši me bilo je: “Nadam se da nisi ništa fotografirao!?” Začudio sam se i rekao da još nisam i upitao zašto?
“Pa znaš li ti da zbog strogog šerijatskog zakona trebaš izvaditi posebne dozvole za svaki korak kao novinar? Trebaš dozvolu čak i za fotografiranje najobičnijeg drveta. Danas su ti tajne službe vrlo aktivne jer u vremenu pred odcjepljenje juga svašta se može dogoditi”, objasnio je Siniša.
 |
| Ceremonija prijema Južnog Sudana u UN New York, 14 July 2011 (Photo by Webpublicapress) |
S knedlom u grlu srknuo sam malo crne kave i shvatio da pored sebe imam savršenog sugovornika, čovjeka upućenog u cijelu sudansku zavrzlamu.
“Nevolje su započele kad su Arapi stigli na ove prostore i počeli loviti lokalno stanovništvo za roblje. Mislim da se tada počela rađati netrpeljivost između crnaca i Arapa. I danas ćeš čuti na cesti da Arapin crnca zove abid, što znači rob. Sjeverni su dio jednostavno čistili od različitih tj. od crnaca”, analizira Siniša, smješten u kompleksu UN-a na rubu prašnjavog grada Khartouma. Ispija kavu i skida naočale koje nosi zbog jakog pustinjskog sunca.
Rezimiramo razgovarajući i osnovne povijesne činjenice: rat sjevera i juga koji je trajao od 1955. okončan je sporazumom 1972. kojim je Južnom Sudanu zajamčena autonomija i vlastito zakonodavstvo. Mir je trajao samo deset godina. Tadašnji sudanski predsjednik Jaafar Nimeiri poništio je sporazum 1983, a pukovnik John Garang pokrenuo je borbu za nezavisnost. On će kasnije, 2005. postati “otac domovine” i prvi predsjednik autonomnog Južnog Sudana.
Poslije cijelog dana provedenog u ugodnom razgovoru učinilo mi se kako je vrijeme jednostavno proletjelo na što mi je sugovornik odgovorio kako je vrijeme u ovom dijelu svijeta relativan pojam. Nisam imao razloga da mu ne povjerujem.
Krenuo sam prema izlazu iz sjedišta međunarodnih snaga UN-a s namjerom da već sutra odletim u Jubu, glavni grad Južnog Sudana. Na cesti pored kompleksa, dok sam čekao taksi prišao mi je onaj isti mladić koji me je ispred hotela ispitivao o zanimanju, o godinama i o broju telefona. Pozvao me da s njim odem do fakulteta. Rekao sam da žurim jer da sutra odlazim. Prošli su me trnci.
Juba
U glavnom gradu nitko od 300.000 stanovnika nema odvodnju jer ona jednostavno ne postojim, struja se dobiva iz ogromnih agregata, a asfaltirano je tek nekoliko kilometara ceste.
Ovog puta zrakoplov poslije dva sata vožnje iz Khartouma slijeće na pistu koja više nalikuje igralištu za mali nogomet nego mjestu na koje slijeću avioni. Iz prozora se vide Bijeli Nil i malene kućice s početka priče. Prtljagu iz zrakoplova odvoze traktorima, a umjesto na pokretnoj traci ona do putnika stiže bačena kroz veliku rupu na zidu. Zrakoplovna luka mogla bi se posramiti pred željezničkom stanicom u Zaboku ili u Novom Marofu.
Sve u svemu, cijeli je grad sklepan (to je uistinu pravi izraz) po sličnom principu. Nitko od 300.000 stanovnika nema odvodnju jer ona jednostavno ne postojim, struja se dobiva iz ogromnih agregata, a asfaltirano je tek nekoliko kilometara ceste. Je li to uistinu glavni grad najmlađe države na svijetu? Odgovor je potvrdan.
Juba je ujedno i jedan od najskupljih gradova u Africi jer se ama baš sve uvozi. Cijeli Južni Sudan površine je Francuske s oko osam milijuna stanovnika, a 98 posto prihoda dolazi od nafte tako da je to područje koje samo čeka nove investicije ili jednostavno po već ustaljenom receptu – novi rat! Biznis s druge strane cvjeta. Svatko ima šansu za uvoz i proizvodnju jer jednostavno ničega od toga nema.
U Jubi sam razgovarao s mladim poduzetnikom Alanom Myeve iz Kenije koji se nada da će se Južni Sudan poslije nezavisnosti pridružiti Istočnoafričkoj uniji u kojoj su trenutno Uganda, Burundi, Ruanda, Tanzanija i Kenija. To bi omogućilo slobodan protok roba i ljudi.
Alan u Južni Sudan investira od 2007. godine i bavi se nekretninama. Život mu nije lak jer svaki dan predstavlja borbu i donosi novu neizvjesnost, a on sam živi u šatorskom kampu s kojim je započeo svoju poslovnu avanturu.
“Kada je 2005. potpisan mirovni sporazum i Južni Sudan je dobio poseban status unutar republike, u glavnom gradu Jubi nije postojalo gotovo ništa. Nije bilo nikakve infrastrukture, a pogotovo nikakvog smještaja. No, počelo je dolaziti sve više stranaca i pokazala se potreba za smještajem i to jeftinim jer hoteli koji su se otvorili u Jubi su jako skupi. Najjeftinije je oko sto dolara dok kod mene u šatoru možeš spavati za dvadeset”, objašnjava Alan ispred velikog vojnog šatora koji mu služi kao soba i kao ured.
Jubu je uistinu teško nazvati gradom u nekakvom europskom smislu. Do prije pet godina u gradu nije bilo niti jedne asfaltirane ceste niti ikakvog javnog prijevoza. Stoga su iz susjednih zemalja, poglavito iz Kenije počeli dolaziti i taksisti. Sva hrana, odjeća i sve živežne namirnice također su iz uvoza. Zemlja kao da stagnira u očekivanju nezavisnosti ali poslovne prilike otvaraju se ipak iz dana u dan.
 |
| Glavni grad Južnog Sudana - Juba (Photo - Wikipedia) |
Njegov plan je, poslije proglašenja nezavisnosti prodavati nekretnine budućim ambasadama i stranim diplomatima kojih će svakako biti sve više.
“Investicije su spore jer još uvijek traje neizvjesnost oko proglašenja nezavisnosti. Još uvijek se čeka hoće li biti rata između sjevera i juga, ili građanski rat, ili pak mir. Do sad je sve južnjake ujedinjavala jedna stvar – zajednički neprijatelj. Kako će biti u budućnosti, ne znam. Neka plemena smatraju da samo jedno pleme, Dinka, uzima sve najbolje poslove i sve vrijedne pozicije u upravi. Stvarno je teško reći što će se dogoditi”, kaže Alan i dodaje kako očekuje veliki val doseljenja južnjaka koji trenutno žive na sjeveru.
Vlada u Khartoumu je napomenula da možda neće moći dodijeliti građanstvo južnjacima koji žive na sjeveru gdje ih ima oko pola milijuna…
Doista, teško da će se situacija u zemlji gdje su milijuni izgubili život zbog konflikta oko religije, vlasti i resursa brzo vratiti u normalu.
“U Južnom Sudanu vidim veliku priliku za poboljšanjem i za uspjehom. Imaju šansu da sve započnu iznova, a imaju ogromne izvore nafte koji bi im mogli pomoći. S druge strane problem će biti korupcija. Ako je uspiju srezati u korijenu sve će ići glatko. Njima se pruža jedna sasvim nova šansa”, zaključio je Alan.
Neizvjesnost
Ministarstvo poljoprivrede na poklon je dobilo osamdeset traktora za obradu zemlje ali s tim traktorima nitko ne zna upravljati tako da oni sada stoje na parkiralištu izvan grada.
Za vrijeme boravka u Jubi grad i okolicu obilazio sam na mototaksiju boda-boda. Fotografirao sam u vožnji poput tajnog agenta, a šutnju svojega vozača plaćao sam s dva obroka dnevno. Iako su ulice grada krcate vojnicima lako je uočiti da se život razvija velikom brzinom. Strani diplomati i UN-ovci troše najviše novca i ostavljaju ih lokalcima koji se snalaze otvarajući male obrte poput taxi usluga, malenih trgovina i kafića. Atmosfera je bitno opuštenija nego na sjeveru u Khartoumu jer šerijatski zakon ovdje jednostavno ne postoji. Moguće je tako popiti pivo, otvoreno pričati s djevojkama ali i lakše započeti neki posao.
Grad i država imaju potencijala. Donacije stižu svakog dana, ali nedostaje im obrazovanih ljudi. Tako će recimo svu naftu bušiti strane kompanije jer jedino one imaju tehnologiju. Ministarstvo poljoprivrede na poklon je dobilo osamdeset traktora za obradu zemlje ali s tim traktorima nitko ne zna upravljati tako da oni sada stoje na parkiralištu izvan grada. Težak će to biti početak.
Veliki su problem juga i međuplemenske netrpeljivosti jer u Južnom Sudanu živi oko 250 različitih plemena, a samo jedno pleme, Dinka, u rukama ima svu političku vlast. Nezavisnost bi, dakle, osim novog rata Sjevernog i Južnog Sudana zbog nafte, mogla dovesti i do novog građanskog rata koji bi konačno zemlju pokopao do kraja.
Nezavisnost ne mora nužno značiti i boljitak u što bi se narednih godina mogli uvjeriti mnogi stanovnici Južnog Sudana. No ako ne dođe do novog krvoprolića, a standard stanovnika se popravi moći ćemo reći da je Južni Sudan afrička priča o uspjehu.
(Izvor: novinar.com)
(Izvor: novinar.com)
Nema komentara:
Objavi komentar