Piše: Erol Avdović
Da je Muamer Gadafi kojim slučajem manje šurovao sa Slobodanom Miloševićem, i uopće manje učio od srbijanskih savjetnika, možda bi mu na um pala neka bolja ideja, nego da u samom startu, pokuša tenkovima razbiti “Arapsko proljeće” u Libiji. A mogao je biti pragmatičan kao sudanski lider Muamer Al Basheer, koji je čak pristao da Južni Sudan prvi prizna kao nezavisnu državu.
Iako Gadafija (još) niko nije tjerao da pocjepa svoju zemlju, Gadafi doista ima “logiku” svojih srbijanskih učitelja koji nastavljaju nepriznavati Kosovo po svaku cijenu.
Gadafi je rigidan i očajan vladar, koji je povrh svega, kao vodja narodne revolucije, poslije 42 godine vladavine, htio inaogurirati svoje sinove u vlastitoj političkoj dinastiji. A sinovi, koji na takav način naslijedjuju očeve, prečesto pokazuju da ne mogu drugčije – do politički korumpirano vladati.
No, ne mali udio u libijskom stradanju, bar protekla četiri mjeseca, dok NATO, poduzima svoje “počasne” 5000-te raketne napade ovih dana - snosi i Zapad. Vojna intervecija protiv ove nekad najbogatije afričke zemlje temelji se na rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a br.1973 od 17 marta, “isključivo radi zaštite libijskih civila”, ali civili tamo i dalje stradaju. Prema nekim izvorima, u Libiji je poginulo preko 1000 civila, upravo u NATO napadima.
Rezolucija Vijeća sigurnosti bila je “legalni okvir”, za koga recimo Rusi, već uveliko tvrde da je zloupotrebljen, te da on nije iskorišćen samo da “Bengazi ne bi postao Srebrenica”, već da se krši embargo na prodaju oružja u Libiji; naoružavaju se samo pobunjenici! No, NATO ipak, ne može više odustati, jer treba samo pomisliti kako bi se Gadafijev režim, ako preživi obračunao sa svojim političkim protivnicima.
I zato, kada se proteklih dana, u avionu američke državne tajnice Hillary Clinton, na putu za Istanbul, gdje se u petak održao četvrti sastanak Kontakt grupe posvećen Libiji, visoki zvaničnik Obamine administracije obratio novinarima – ponovljajuči kako Mumamer Gadafi, “u svakoj varijanti treba da ode”. Rekao je i kako u Washingtonu “već razmišljaju o post-Gadafijevoj eri”. Amerikanci čiji je strateški prioritet i dalje evroazijski, a ne afrički basen, očito ne mogu više odustati ni od Libije.
To opet znači i primjenu strategije, koju u svojoj knjizi “Velika šahovska ploča – američki primat i geostrateški imperativi” opisuje Zbignew Brzezinski. Ovaj bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Cartera, i veliki Obamin pristalica, nedavno je u jednom intervju naveo da u Libiji treba “što prije” vojno savladati Gadafija. Jer, kako je to Brzezinski pojasnio, “ako se Gadafi ne obori, ko bi se na Bliskom istoku mogao uzvisiti iznad njega”, što bi dakako moglo škoditi Amerikancima sve do Kineskog zida.
Gadafiju se neće dozvoliti da postane novi Fidel Castro iz Sahare! Još manje, da bude novi Bin Laden, koji bi u osvetničkom pohodu potpalio neki cilj na Zapadu. Muamera Gadafija još dakle uzimaju ozbiljno, iako stalno ističu da su mu dani odbrojani.
A kada se svemu tome doda odluka Ankare, da Ahmet Davutoglu, turski ministar vanjskih poslova otputuje u Bengazi i prodemokratskim snagama, ili naprosto – pobunjeniucima obeća 200 miliona dolara pomoći, onda i finalni obračun sa Gadafijem izgleda neizbježan; to još podrazumjeva njegov egzil bez nastavka pucanja.
Turci su se na licu mjesta, u Tripoliju uvjerili, tvrdi dobro obavješteni diplomatski izvor u UN-u, da je “Gadafi izgubio osječaj sa realnošću, da je prokockao nekoliko mirovnih ponuda, i doista više nije legitimni predstavnik libijskog naroda”.
Kada to tvrdi diplomata iz zemlje, koja je u Libiji ostavila nedovršenih 25 milijardi dolara investicija, što je više nego budžet pojedinih zemalja, i nazad u Tursku evakuirala preko 40.000 radnika, onda je možda vrijeme razmišljati sasvim pragmatično, bez primjesa znanih emocija i nad sve čuvene (i bosanske) antilogike.
Valja i Bosni, dakle popiti tu gorku pilulu real-politike.
Nema komentara:
Objavi komentar