Erol Avdović (Avaz - dnevni komentar)
Ovi američki problemi su rješivi, rekao je Barak Obama (Barack) dok je berza u Njujorku rekordno tonula. No, bilo je to ipak premalo da ohrabri isprepadane investitore. Za mnoge koji žive u najmoćnijoj zemlji svijeta nepovjerenje u budućnost poprima cinična obilježja psiholoških koliko i ekonomskih parametara.
A cinik je, kaže Oskar Vajld (Oscar Wilde), čovjek koji zna cijenu svačemu, a vrijednost ničemu.
Suviše smo dugo gledali kako se iz vlastitih i do kraja sebičnih razloga u Vašingtonu politički prepucavaju zbog "nove" dužničke krize! Već i vrapci na grani znaju: Sjedinjene Države sa svojih 14.300 milijarda duga su najzaduženija zemlja, imaju najveći vojni budžet i počinju zaostajati za Kinom i drugima. Unutrašnji dug za manje od deset godina mogao bi pojesti čak 85 posto američkog društvenog proizvoda.
Kada još i nobelovac i liberalni ekonomista Pol Krugman (Paul) napiše da se Obama predao bez borbe, da je njegov kompromis s republikancima "šupalj" i da će sve to svesti Ameriku na status banana republike, onda slijede i nove hamletovske dileme!
Kriza povjerenja, i to ponajprije u jedan politički sistem, kako to piše profesor Džefri Friden (Jeffry A. Frieden) s Harvarda, i jeste glavna odrednica koja prati ovu "debatu o ekonomiji".
Može li ili ne može, pitanje je sad! Može li, dakle, Amerika naći formulu da politički riješi svoje "unutrašnje" nesporazume, čiji se arbitrarni kraci poput hobotnice protežu do "nezavisnih" svjetskih tržišta i drugih političkih centara moći? Tamo gdje odavno ne važi samo tržišni fundamentalizam, kako ga opisuje drugi nobelovac Džozef Stiglic (Joseph Stiglitz).
Posebno ne otkako u Kini očito vrlo dobro funkcionira i "socijalistički kapitalizam", koji je iz bijede i siromaštva već izvukao pola milijarde Kineza!
"Amerika će uvjek biti zemlja sa tri A", rekao je skoro u suzama predsjednik Obama obraćajući se u sam špic crnog ponedjeljka naciji i svijetu iz Bijele kuće!
Nažalost, Obamini politički vapaji nemaju puno pokriće u ispunjenju glavnih predizbornih obećanja, sažetih 2008. u globalnu parolu: "Da, mi možemo!"
Obama jeste bolji predsjednik od Buša (George W. Bush), koji mu je doista iskopao crnu rupu u ekonomiji, ali se on, bez obzira na političku cijenu, mora odlučiti da vlada, onako kako je to činio, recimo, Bil Klinton (Bill Clinton) od 1993. do početka 2001. Bez hrabrog liderstva čak je i karizmatično preživljavanje nemoguće!
A cinik je, kaže Oskar Vajld (Oscar Wilde), čovjek koji zna cijenu svačemu, a vrijednost ničemu.
Suviše smo dugo gledali kako se iz vlastitih i do kraja sebičnih razloga u Vašingtonu politički prepucavaju zbog "nove" dužničke krize! Već i vrapci na grani znaju: Sjedinjene Države sa svojih 14.300 milijarda duga su najzaduženija zemlja, imaju najveći vojni budžet i počinju zaostajati za Kinom i drugima. Unutrašnji dug za manje od deset godina mogao bi pojesti čak 85 posto američkog društvenog proizvoda.
Kada još i nobelovac i liberalni ekonomista Pol Krugman (Paul) napiše da se Obama predao bez borbe, da je njegov kompromis s republikancima "šupalj" i da će sve to svesti Ameriku na status banana republike, onda slijede i nove hamletovske dileme!
Kriza povjerenja, i to ponajprije u jedan politički sistem, kako to piše profesor Džefri Friden (Jeffry A. Frieden) s Harvarda, i jeste glavna odrednica koja prati ovu "debatu o ekonomiji".
Može li ili ne može, pitanje je sad! Može li, dakle, Amerika naći formulu da politički riješi svoje "unutrašnje" nesporazume, čiji se arbitrarni kraci poput hobotnice protežu do "nezavisnih" svjetskih tržišta i drugih političkih centara moći? Tamo gdje odavno ne važi samo tržišni fundamentalizam, kako ga opisuje drugi nobelovac Džozef Stiglic (Joseph Stiglitz).
Posebno ne otkako u Kini očito vrlo dobro funkcionira i "socijalistički kapitalizam", koji je iz bijede i siromaštva već izvukao pola milijarde Kineza!
"Amerika će uvjek biti zemlja sa tri A", rekao je skoro u suzama predsjednik Obama obraćajući se u sam špic crnog ponedjeljka naciji i svijetu iz Bijele kuće!
Nažalost, Obamini politički vapaji nemaju puno pokriće u ispunjenju glavnih predizbornih obećanja, sažetih 2008. u globalnu parolu: "Da, mi možemo!"
Obama jeste bolji predsjednik od Buša (George W. Bush), koji mu je doista iskopao crnu rupu u ekonomiji, ali se on, bez obzira na političku cijenu, mora odlučiti da vlada, onako kako je to činio, recimo, Bil Klinton (Bill Clinton) od 1993. do početka 2001. Bez hrabrog liderstva čak je i karizmatično preživljavanje nemoguće!
Nema komentara:
Objavi komentar