Piše: Janosz Bugaiski
 |
| Janosz Bugaiski |
Zemlje srednje i istočne Evrope postale su dosljedniji i konkretniji saradnici Vašingtona od nekoliko tradicionalnih saveznika i partnera. Iako se američka administracija sve više pokušava baviti vlastitim ekonomskim problemima, ona mora i održati efikasnu vanjsku politiku kako bi odbranila svoje globalne interese.
To je posebno važno u slučaju pristupa Vašingtona srednjoj i istočnoj Evropi, području koje direktno pridonosi promoviranju evropskih i američkih nacionalnih ciljeva.
Tokom proteklih dvadeset godina značaj srednje i istočne Evrope ogleda se u američkoj podršci inicijativi proširivanja NATO-a, promoviranju demokratije, liberalizaciji viznog režima te širokom spektru bilateralnih veza sa pojedinim državama.
No, američki političari i zakonodavci ne smiju ni pomisliti kako je misija Sjedinjenih Američkih Država u regiji završena. Postoji barem pet konkretnih područja u kojima glavni gradovi regije trebaju trajnu podršku Obamine administracije i gdje se mogu konsolidirati američki strateški interesi.
Temelj razvoja
Kao prvo, suverenitet i nacionalna neovisnost zemalja srednje i istočne Evrope ostaje temelj njihovog razvoja kao trajne demokratije i istrajnog američkog saveznika.
Potezima Rusije za ponovno uspostavljanje bilo kakve zone dominacije oko svojih granica ili podjele neke neovisne države moramo se čvrsto oduprijeti. Zemlje usko povezane s Rusijom ili Moskvom, nisu dosljedni i vjerodostojni američki saveznici.
To ne znači da odnosi između Vašingtona i Rusije moraju biti žrtvovani kako bi se održala obaveza prema srednjoj i istočnoj Evropi. Naprotiv, trajni odnosi s Kremljom moraju se temeljiti na određenim temeljnim principima, koji uključuju priznavanje neovisnosti susjeda i slobodan izbor da uđete u institucije i saveze koji služe njihovim nacionalnim interesima.
To se posebno odnosi na sve bivše republike sovjetskog carstva, uključujući Ukrajinu, Gruziju, Bjelorusiju, Moldaviju, Ermeniju i Azerbejdžan.
Drugo, mnoge države srednje i istočne Evrope služe nam kao vrijedni primjeri prijelaza iz autoritativnih u demokratske političke sisteme i od planirane ekonomije na tržišne strukture.
Iskustva njihove transformacije iz diktature u višestranački parlamentarizam u oblastima ustavnih reformi, podjele vlasti, vladavine prava i civilno-vojne reforme, mogu se primijeniti na "pripravničke" demokratije u sjevernoj Africi, na Bliskom istoku i drugdje.
Iako mirne javne pobune skidaju s trona autokratske vođe, novi političari i građanski aktivisti suočavaju se sa monumentalnim zadatkom gradnje demokratskih institucija.
Doista, kontakti između aktivista i reformatora na ovim prostorima umnožili su se u posljednjih nekoliko mjeseci i ohrabreni su politikom u Vašingtonu. Te veze treba njegovati i razvijati, jer je gradnja demokratije dug i težak proces, osjetljiv na brojne zamke i prepreke, kakve su doživjele neke države tokom proteklih dvadeset godina.
Treće, doprinos njihovog kapitala uspostavljanju dobrih odnosa sa susjedima i težnja bilateralnim i multilateralnim inicijativama promicali su regionalnu stabilnost i sigurnost. Višegradska, baltička, vejmarska i druge međudržavne inicijative vrijedni su primjeri dragovoljne međusobne pomoći i programa koji ne zahtijevaju prisutnost SAD, ali mogu imati koristi od potpore Vašingtona.
Oni su, također, korisni modeli i za druga, manje sigurna područja, kao što su zapadni Balkan, crnomorske regije i jug Kavkaza. Takve inicijative pokazuju iznad svega da su međudržavna saradnja i zajedničko rješavanje problema između ravnopravnih partnera i konstruktivnih susjeda korisni za sve uključene strane.
Četvrto, većina država srednje i istočne Evrope dokazala je svoje obaveze prema transatlantskoj dimenziji, posebno one koje su stekle članstvo u NATO-u. Osim toga, nekoliko "pripravnika" NATO-a, prije svega Gruzija i Ukrajina, znatno doprinose misijama NATO-a ili američkim operacijama, poput onih u Afganistanu i Iraku.
Ustvari, u smislu vojnih doprinosa i političke potpore, mnogi od novih američkih saveznika unutar NATO-a i novi američki partneri izvan njega dokazali su da su dosljedniji i konkretniji saradnici Vašingtona od nekoliko tradicionalnih saveznika i partnera.
To ne smije biti zaboravljeno, jer se veći broj tih zemalja i dalje suočava sa prijetnjama sigurnosti i treba američku diplomatsku i političku potporu kako bi zaštitio svoju državnost i suverenitet.
Smještaj proturaketne odbrane (MO) pod pokroviteljstvom SAD na području srednje i istočne Evrope, zajedno s vojnom opremom i infrastrukturom za potrebe nacionalne odbrane, jasno pokazuje trajnu američku predanost.
Obamina administracija već je započela pregovore s nekoliko vlada koje će "udomiti" elemente proturaketne odbrane SAD kao zaštitu od nuklearnih uređaja koji se nalaze izvan Evrope.
Također, čelnici iz tog regiona tražili su da se NATO-u pruži više prostora u planiranju i vojnim vježbama kako bi se pripremile odgovarajuće snage i logistika za sve scenarije.
Nakon godina odgađanja, NATO je konačno sastavio planove za odbranu tri baltičke republike, najranjivije na periferiji NATO-a.
Vjerodostojni planovi odbrane također će zahtijevati nadogradnju vojnih objekata u srednjoistočnoj Evropi, što će im omogućiti vojno pojačanje od drugih članica NATO-a u slučaju oružanog sukoba.
Vojne baze
Kroz nekoliko pozitivnih koraka mala američka vojna baza, zajedno s baterijom "patriot-rakete" i eskadrilom borbenih aviona F-16, bit će smještena u Poljskoj do 2013. Osim toga, u toku je saradnja u borbi protiv terorizma, organiziranog kriminala, droge i drugih oblika zajedničke prijetnje, u kojoj bi trebale učestvovati sve države ove regije.
U svim tim sferama izvršne i zakonodavne grane SAD moraju nastaviti sarađivati s uspješnim demokratijama regiona, poticati i pomagati zemljama u kojima je demokratija pod prijetnjom te izbjegavati mjere koje bi mogle izolirati bilo koju državu, poput Bjelorusije, i činiti je ranjivom na političke ili ekonomske pritiske Rusije.
One se moraju i dalje zalagati za održavanje nacionalne neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti svih zemalja jugoistočne Evrope, uključujući Bosnu i Hercegovinu. Takve inicijative pomažu u osiguravanju da će sljedeća decenija biti življa, a da će transantlantizam, kao osnova američkih globalnih saveza, biti razvijen.
To će omogućiti Evropljanima da stoje uspravno kao branioci svojih nacionalnih i kontinentalnih interesa. Bez takvih ciljeva, Savez će se sam početi slamati i nestajati, a dva kontinenta će se, vjerovatno, politički razdvojiti.
Ubrizgavanje doze "proamerikanstva"
Nove članice Evropske unije, poput Poljske, razvijaju se u značajnog i produktivnog igrača unutar EU te ubrizgavaju jaku dozu "proamerikanstva" u organizaciju.
One, također, imaju konstruktivnu ulogu u uključivanju svih država zapadnog Balkana u EU i pokušavaju proizvesti učinkovitije istočne dimenzije prema preostalim postkomunističkim zemljama, a nastoje spriječiti djelovanje antizapadnih ili antidemokratskih interesnih grupa u vlastitim državama.
Utjecaj novih članica u EU može pomoći u održavanju jakog transatlantskog partnerstva, ali su im potrebne redovne konsultacije kako bi se utvrdilo gdje se podudaraju interesi SAD i srednje i istočne Evrope te kakva im je politika obostrano korisna.
Nema komentara:
Objavi komentar