 |
| Senad Avdić |
Masovni ubica Anders Behring, da je striktno slijedio svoje srpske (pra)uzore, podijelio bi žrtvama čokoladicu i rekao: „A sad, pravac Potočari“. Šta bi se desilo da je mahniti norveški ubica Anders Behring Breivikpobio svu nedužnu, zaprepaštenu dječicu na otoku Utoya pred Osla, a potom sa istomišljenicima i pomagačima u zločinu formirao Profašističku Autonomnu Oblast – PAO UTOYA?
Pa da je onda, nakon toga cijelu stvar internacionalizirao i krenuo u mirovne pregovore sa „takozvanom vladom“ Norveške i sa premijerom „jednog dijela Norvežana“ Jensom Stoltenbergom.
Pa da je onda, nakon toga cijelu stvar internacionalizirao i krenuo u mirovne pregovore sa „takozvanom vladom“ Norveške i sa premijerom „jednog dijela Norvežana“ Jensom Stoltenbergom.
Da li bi se, možda, aktivirao „Owen-Stoltenbergov plan“, prilično živahan projekat iz 1993, 1994. godine, kojim je traženo od svih „strana u sukobu“ koja je zločinima i pokoljima zaposjela određeni dio teritorije Bosne i Hercegovine da prihvate pravo na svoju autonomiju, teritorijalnu, državnu, kulturnu, duhovnu.
Ružno je, tužno, cinično i neodgovorno bilo šta drugo osjećati i o bilo čemu razmišljati nakon strašnog zločina u Norveškoj, osim ogromnog žaljenja i još golemije sućuti prema žrtvama raspojasanog masovnog ubice. Ali, unatoč tome, mislim da nije zgoreg zadržati se barem jednu sekundicu i izoštriti idejno-teorijsku platformu temeljem koje je zločinac Breivik počinio strašni pokolj nad djecom. Njega je u taj zločin tjerala, saznat ćemo to vrlo brzo iz njegove elektronske „sehare“, ksenofobija, rasizam, patološka mržnja prema političkim protivnicima, ali prije svega i iznad svega opsesivna islamofobija. Norveški eksperti psihijatrijske struke su, van svake razumne sumnje, dijagnosticirali da Breivik „nije lud nego, je zao“.
„Samo si nam još ti trebao!“, zavapio je početkom ove nedjelje jedan srbijanski tabloid nakon što se raspakovala Breivikova elektronska pošta u kojoj zločinac na stotinama stranica lamentira, potoke suza lije nad činjenicom da je njegova domovina Norveška bila na vrlo konkretan način uključena u bombardovanje Srbije prije dvanaest godina. „Srbija je bombardovana samo zato što nije dopustila invaziju albanskih muslimana u Evropu“, zaključuje norveški masovni/masonski ubica. Iz Breivikovog bogatog teorijskog naslijeđa, iz njegove Deklaracije u kojoj Evropu mobilizira na rasističko-vjerski „za dom spremni“ kršćanski džihad, saznajemo i da je bio fasciniran državničkom mudrošću Momčila Krajišnika (presuđenog ratnog zločinca-mudraca), te kako ga je omamila i duboko impresionirala intelektualna širina izvjesnog srpskog intelektualca Srđe Trifkovića. Trifković je, podsjetimo se, onaj paljanski naučnik, retrofašista koji je relativizirao, zapravo osporio genocid u Srebrenici, nakon čega mu je bio zabranjen ulazak u svaku iole demokratsku i pravno uređenu državu. Norveški masovni ubica je, iščitava se to bez poteškoća, pokolje u nekadašnjoj Jugoslaviji prepoznao kao vjerski rat, zapravo krstaški pohod protiv islamsko-muslimanske pošasti koja bi, kako on kontemplira i alarmira, mogla Evropu „zaviti u zeleno“. Zato mu je odličan Slobodan Milošević, zbog toga mu je izvanredan Momčilo Krajišnik, iz toga razloga je Ratko Mladić heroj i nepatvoreni eurofil koji na braniku kršćanstva strijelja sve što srlja prema Zapadu e da bi taj vjersko-idejni državni koncept opoganio, onečistio, ugrozio.
„Svodi li se sukob u Bosni i Hercegovini na vjerski rat?“, postavlja pitanje u svojoj novoj knjizi Iskušenja zajedništva (izdavač „Baybook“, 2011.) sociolog religije, profesor Esad Ćimić. I odmah u prvoj rečenici konstatira: „Koliko god to djelovalo kao „otklanjanje“ pitanja, odnosno izbjegavanje odgovora, precizno se može odgovoriti: i ne i da“. U nastavku ove vehementne rasprave, profesor Ćimić piše:„Nemoguće je valjano osporiti tezu da ovaj rat nije vjerski, a da se istodobno ne pokuša barem naznačiti odgovor na pitanje šta ga je bitno uzrokovalo“ i zaključuje: „Određivanjem ovoga rata kao vjerskog prikriva se agresija i - što je posebno važno - agresor. Rat se pak svodi na unutrašnji konflikt i time poništava legitimitet moguće akcije međunarodne zajednice“.
O tome se, suštinski i radi: nemoguće je osporiti da su ratovi u bivšoj Jugoslaviji (a bilo ih je ukupno dva, jedan malo manji - u Hrvatskoj, i drugi, neuporedivo jeziviji, u Bosni i Hercegovini) imali stanovite vjersko-religijske elemente. Ali to je karaktariziralo margine, rubove tih ratova čiji je „centralni tok“ bio agresorsko-osvajački.
Dvostruka je, dvoznačna (bifurkaciona) u svakom slučaju manipulirajuća bila instrumentalizacija vjerskog aspekta bosanskohercegovačkog pokolja. S jedne strane, bošnjačka politička elita je iz pozicije žrtve, skupljajući milione i milijarde maraka po bratskim islamskim zemljama (od kojih se danas prave BBI centri, Bristoli, Al Shidiji i slična proizvodna postrojenja), apostrofirala/simplificirala da se u Bosni i Hercegovini krvavo i sistematski istrebljuje jedina evropska islamska populacija, kultura. Što nije bilo netačno, ali je bilo nedovoljno, neprecizno i nekompletno objašnjenje tragedije koja nas je (sve) snašla. Na tom valu, stigle su stotine, hiljade internacionalnih beskućnika, uhljupa, „boraca za islam“, mudžahedina koji ni na koji način nisu mogli promijeniti tok i rezultat, ali jesu karakter, profil i definiciju rata.
Na drugoj strani, vidimo da je „vjerski sadržaj“ rata u Bosni i Hercegovini osnažio, ohrabrio i osokolio najrigidnije, najbolesnije, desničarske ksenofobične paranacističke grupe koje više nisu parlamentarni dekor u najvećem dijelu Evrope. Sve što ima od programa ta desničarsko-konzervativna internacionala okuplja se u dvije-tri tačke: žestoka rezerva prema imigracijskoj politici vlasti u matičnim držama, socijalna zabrinutost kao zaštita vitalnih nacionalnih interesa i, hajde da ne okolišamo, agresivna islamofobija kao moderni model evropskog fašizma.
O čemu priča i na čemu je dobio zapanjući broj glasova holandsko-nizozemski praznoglavi, oblajhani šminker Geert Wilders - na sustavnom, za ukus prosječnog Evropljanina bljutavom islamofobičnom programu. Konzervativna stranka u Norveškoj u kojoj je masovni ubica Breivik bio dugo odani aktivista osvojila je bezmalo petinu glasova na posljednjim parlamentarnim izborima u toj zemlji. Krvniku Breiviku se se nije dopala „umjerena politika“ njegove stranke prema marksistima, muslimanima, generalno drugačije genetski i politički generiranim pripadnicima norveškog društva, pa je pokrenuo privatnu, kućnu radinost kroz koje će što internetom, što stotinama kilograma eksploziva autentično ispoljiti svoj politički program...
Proganja me danima, u san mi se redovno ubacuje Breivik dok u policijskoj uniformi postrojava djecu na norveškom otoku Utoya a potom ih iz svih raspoloživih oružja strijelja, puca u njih dum-dum mecima, ubija ih lančano, uredno, sadistički, krvoločno. „Znam da je to što sam uradio strašno, ali je istovremeno i korisno“, kazat će Anders u prvom iskazu policijskim istražiteljima. Ne proganja me ta slika zbog priznanja tog monstruma, nego zato što sam u jednom trenutku očekivao da kreten djeci prije strijeljanja podijeli čokoladice i kaže „A sad pravac Potočari“.
Patetično mi je i prilično plošno, besadržajno zvučala poštapalica ovdašnjeg i vladinog i nevladinog sektora prema kojoj „ako nije moguća Bosna i Hercegovina kao pluralno, multi-multi društvo... onda nema smisla ni perspektivu moderna Evropa“. Malo me je (ma šta malo, puno da ne može punije!) omekšao ovaj strašni zločin u Norveškoj: neki su evropski majmuni, desničari, radikali, na paradigmi rata u Bosni i Hercegovini skontali da mogu strijeljati, terorizirati, unesrećivati... i da se za to krivično ne odgovara, nego te nagrade ekskluzivnim entitetom.
Nema komentara:
Objavi komentar