Piše: Erol Avdović (New York)
 |
| Predsjednik Obama (25 juli 2011) |
Obračajući se u 16-to minutnom govoru Amerikancima iz Bijele kuće, predsjednik Barak (Barack) Obama, pozvao je republikance da prekinu "ovaj cirkus", jer Amerikanci zaslužuju veću i bolju brigu političara kada je riječ o efikasnosti njihove vlade. Navodeći da je predsjednik Ronald Regan (Reagan) čak 18 puta u toku svoja dva mandata - podizao gornju granicu "dozvoljenog" zaduženja, kako bi vlada mogla platiti račune, a to znači isplačivati socijalne beneficije, mirovine, kao i zdravstvene usluge -- Obama je podsjetio da je na to, zbog rasta troškova čak sedam puta bio prinudjen i njegov predhodnik Džordž Buš (George W. Bush), pa ga Kongres nije blokirao.
Zapravo, Obama je izašao pred Amerikance da im pokaže, da se on ovaj put ne igra politike, već da su republikanci ti koji se igraju njihovim strpljenjem, zavodeći ih u pogrešnom pravcu. Samo sedam dana djeli nas od trenutka američkog suočavanja sa vlastitom dužničkom krizom, moguće nevidjenih razmjera. Ako se republikanci ne smiluju i ne odgovore Obaminim vapajima – Amerika će biti na novom raskršću, pred kojim ostaju zbunjeni ne samo Amerikanci, već” strahuju i mnogi Evropljani.
RAČUN BEZ KRČMARA
Umjesto da prihvate kompromis, republikanska većina u Zastupničkom domu Kongresa, prošle je sedmice glasala protiv mogućnosti, da američka vlada, i nakon 2.augusta bude sposobna plaćati svoje dugove; jednostavno - nedaju traženo povišenje dužničkog plafona, pravdajući da je Obama "predsjednik koji je najviše zadužio Ameriku u njenoj historiji". To znači da vlada u Washingtonu jednostavno srlja prema trenutku kad neće bit sposobna čak plaćati kamate na kredite, koje su podignuti još za vrijeme Bušove administracija. No, republikanci se čine "nepopustljivim", a nemilosrdni sigurno jesu, dok politički žongliraju svima znanim činjenicama: Sa preko 14 triliona (14 hiljada milijardi) dolara duga, SAD su doista najzaduženija zemlja na svijetu. Što je najgore, ovo se politikantsko komešanje na Kongresnom brdu (Capitol Hill), ubrzo može osjetiti van američkih granica: od Bosne do Burundija. Ili, po svim svjetskim merdijanima gdje su uposleni američki birokrati, i gdje se računa na američke dolare.Ne slučajno, američka je televizija prošle nedjelje izmedju redova posavjetovala Amerikance -- kako nije loše napraviti "dolarsku zalihu" - po mogućnosti onih kanadskih!
Ako pak demokrate ne popuste pred politički motivisanim republikancima, cijenu će plaćati svi, i to postaje sve vidljivije. Jedno je sigurno, kad vlada u Washingtonu ne bude imala para da plaća svoje račune, onda će oni u slijedećoj rundi biti još skuplji. Zato se osim političke taktike u svemu osjeća i sve izglednije suočavanje sa svedržavnom strategijom; bolje rečeno imperativom, da ovaj ogromni dug što prije mora načeti, a ne odlagati za druga vremena. Političko prepucavanje znači ima svojje granice. Zato se kroz progovore, koji evo "propadaju" iz runde u rundu ipak osjeća, kako nije dovoljan samo bilo kakav dogovor o granici zaduženja: Osime izbjegavanja vlastite krize, Amerika bi morala dokazati svijetu da zaista namjerava da smanji ogroman državni dug, jer joj ozbiljno prijeti smanjenje kreditnog rejtinga.
KOĆE PRVI POPUSTITI
Pregovaračke strane izgledaju kao kartašu partiji pokera na sve ili ništa, u kojoj se čeka - ko će prvi trepnuti okom. Opis nije nikako pretjeran. No, i dalje je Obama izgleda nešto skloniji kompromisu, jer je ponudio plan kojim bi se smanjio deficit za 4 trilliona dolara, kroz period od narednih 10 godina. To izgleda kao ambiciozan plan za do grla zaduženu Ameriku, u kojoj -- kako je to ovih dana, putem TV - Amerikancima slikovito prikazivano na jednoj sesiji Kongresa, na svaki potrošeni dolar -- Amerikanci trebaju ukalkulisati 40 posto ranije napravljenog duga koji je sada došao na naplatu. Nije teško ni izračunati, koliko savki od oko 300 miliona Amerikanaca duguje, ne svojom voljom, po glavi stanovnika, ako se broj stanovnika stavi u srazmjer gore pomenutog američkog deficita.
Obamin plan bi do 2013, navodno zatvorio “rupe u zakonu”, preko kojih su velike korporacije do sada (i posebno za vrijeme Buša) izbjegavale plaćati adekvatan porez, dok je “srednja klasa” nastavila siromašiti do probušenih džepova. Demokrati nagovještavaju da bi realizacija ove ideje omogućila da najbogatijih 2 posto Amerikanaca iznova plaćaju iste poreze koje su plaćali za vrijeme Bila Klintona (Bill Clinton), 1990-tih, kada je ekonomija cvjetala, a adminstracija u Washingtonu kreirala čak 20 miliona novih poslova. No, ta su vremena izgleda, bespovratno “prohujala sa vihorom”, jer Obama nije još znatno smanjio brojku od oko 10 posto nezaposlenih.
Kriza bi nakon 2.avgusta mogla pogoditi ponovo i najviše - najranjivije socijalne kategorije, uključujući i one starije od 65 godina, čije bi mirovine kasnile, a medicinski računi ostali neplaćeni; bar za neko vrijeme njihova bi se ekonomska drama mogla produbiti. Ali, start augusta - za Obamu je prva važnija politička kapija, kroz koju aktuelni šef Bijele kuće mora proči s dobrim “prolaznim vremenom”, ako računa da iduće godine, ponovo pobjedi na predsjedničkim izborima. Otuda je i "razumljiva" taktika republikanaca, da odugovlačeći postizanje “deala” (ugovora) sa predsjednikom – što više umanje atraktivnost njegove političke akcije. Žele ga predstaviti kao rasipnika, koji će Amerikancima uskoro, još i poreze uvećati. A to je ono što američke birače uvjek najviše tangira.
SPAŠAVANJE PRORAČUNA I VLASTITE KOŽE
Ipak, ako uspije spasiti budget, dobijajući potrebni broj glasova u Kogresu, kako bi do kraja jula povećao “dužnički plafon” i zadržao solventnost vlade, Obama ima novi adut u rukavu za izbornu godinu: već je predložio da 2012 bude -- godina potpuno slobodna od poreza na zarade – tzv. “porezni praznik”. To bi najviše odgovaralo srednje stoječim Amerikancima, onim koji su za vrijem Buša doista osiromašili. Obama se s vremena na vrijeme čini čak potpuno vezanih ruku.
Republikanci to dobro znaju, pa su, koristeći svoju većinu u Zastupničkom domu usvojili zakon kojim se “dužnički plafon” ne može povećati bez dvotrećinske većine u Kongresu. To pbi moglo da znači, da za sada neće popustiti, jer drže Obamu u šaci, sve dok ne dobiju od njega ono što žele, i što će predsjednika učiniti “malim” u očima američkih birača. I ukoliko ih okolnosti ne natjeraju drugačije! Zapravo, republikanci koriste ovu krizu povjerenja, da na mala vrata uvedu promjenu američkog Ustava, i na taj način zauzmu što bolju busiju za slijedeće predsjedničke izbore u novembru naredne 2012..
TROJANSKI KON REPUBLIKANACA
Pod parolom -- kako se mora štedjeti, te da svaki državni budžet mora biti “balansiran (uravnotežen) budžet” - republikanci traže takvu promjenu Ustava, koja bi im omogučila da predsjednika kontrolišu upravo s finansijskim polugama. Te bi promjene omogućile da oni kontrolišu način smanjivanja deficita, i to preko eliminiranja investicija koje im ne odgovaraju ili kresanja socijalne mreže (uključujući penzione fondove). “Repblikanski plan” demokrate jednostavno nazivaju “trojanskim konjem”. Republikanci se optužuju da žele čak privatizirati ono što je Franklin Roosvelt, još 30-tih godina prošlog stoljeća uveo kao obaveznu finasijsku nadoknadu za sve Amerikance (Social Security i Medicare programi).
Kritičari tvrde, da bi na udaru mogli biti i obrazovanje, dok će koristi -- imati samo “specijalni interesi” i moćni lobisti u Washingtonu; oni koji brane interese velikih korpracija, više nego prosječnih Amerikanaca. No, oni koji traže ovakvu promjenu ustava, čini se zaboravljaju na jednu značajnu političku varijablu: onaj ko danas ima većinu u oba doma američkog Kongresa -- ne znači da će je imati i sutra. Republikanci se ipak ne obaziru i žele "iskoristiti svojih 5 minuta".
Upravo zbog nedavno izglasanog ustavnog amandmana, Jurisdikcioni odbor (House Judiciary Committee) u Kongresu sada je u stanju ograničiti potrošnju na (samo) 18 procenata od američkog društvenog proizvoda koji iznosi nešto iznad 13 triliona dolara godišnje. I to će biti tako sve do 2016, iako se još od 1966, taj “plafon” svake godine po nepisanom pravilu uvećavao zbog realnog uvećanja troškova.
KOLIKA JE INFLACIJA U AMERICI?
Iako niko ne govori o inflaciji, jer to je politički najnepopularnija riječ u Americi – ona se indirektno ipak priznaje i kroz ovo traženje povećanja dužničkog plafona za vladine troškove. Zapravo, oko visine te inflacije lome se koplja, iako i Obama i njegovi politički neprijatelji – pred Amerikancima o tome govore skoro u šiframa. Ako kriza potraja, vrlo je moguće i uvećanje kamata u bankama, koje već dugo, nakon krize nekretnina – iaonako nevoljno daju kredite Amerikancima. Bila bi to izravna potvrda postojanja inflacije.
SUDAR IDEOLOGIJA
Kada je ova kriza u pitanju - u osnovi svega ipak je čini se znano ideološko razmimoilaženje konzervativaca (republikanaca) i liberal (demokrata). I od njih bi mogle patiti generacije Amerikanaca. Manipuliše se dakle sa svime što je na dohvat ruke političarima, uključujući i ustavom. Kriza oko podizanja dužničkog plafona, samo je vrhunac političkog ledenog brijega u Americi.
Protivnici Obaminog plana posebno su aktivni medju ultrakonzervativcima, tzv. “Pokretom čajanke” (Tee Party). Tako republikanka Mišel Bakman (Michele Bachmann), potencijalni kandidat na predsjedničkim izborima 2012, koja je odnedavna potpuno zasjenila prvu zvjezdu američke “turbo-folk” politike Saru Pejlin (Sarah Palin), na sva usta priča da je podizanja granice zaduženja – vrlo opasno za Ameriku. Ona insistira da svi Amerikanci “znaju da se taj problem može riješiti smanjenjem troškova“.
Bekmanovoj izgleda uopće ne smeta što svi vodeći ekonomski stručnjaci u Americi tu njenu “analizu” proglašavaju čistom glupošću. Nju jednostavno nije briga što bi probijanje roka od 2.avgusta dovelo Ameriku “na rub državnog bankrotstva”, i gurnulo zemlju u novi krug ekonomske krize, mnogo gore od one iz 2008/2009. Još manje je izgleda briga i što bi cio svijet osjetio na svojoj koži.
GUBITAK BAR JEDNOG “A”
Uz sve, SAD bi se mogle suočiti sa smanjenjem kreditnog rejtinga vrlo brzo, pa bi sa dosadašnje najbolje ocjene "AAA" spale samo na dva "AA". Agencija Standard & Pure već je upozorila da postoji vjerovatnoća od 50 posto, da američki rejting bude smanjen već tokom sljedeća tri mjeseca. Smanjenje rejtinga bi direktno utjecalo na američko tržište obveznica. Amerika više ne bi bila u stanju da uzima kredite pod povoljnim uvjetima, uz male kamate, kao što to čine neke zemlje članice EU u Evrozoni, pa bi te -- bankovne kamate rasle na duži period. Valja napomenuti da su ovog časa za svoje "kamarade" u Americi najviše zabrinuti Kinezi, jer kinezi su kupili preko 2300 milijardi dolara, upravo u američkim obveznicama.
Katastrofa bi, ističu analitičari -- bila tim veća, jer se kreditni rejting koga bi Amerikanci mogli izgubiti “preko noći” gradio se decenijama, pa čak i nekoliko vjekova. Otuda, ove opasne igre u Washingtonu predstavljaju igru s vatrom za cijeli svijet. Reklo bi se da se Pekingu sada mole za finansijsko zdravlje Washingtona.
Jer, ukoliko bi kamate za obveznice koje izdaje američka država porasle samo za jedan posto, to bi, s obzirom na visinu duga, značilo zaduženje od dodatnih 140 milijardi dolara – godišnje, A to je cijena iračkog rata. To bi, ujedno značilo, da u Washingtonu imaju “novi rat” i bez rata, i da ga plaćaju po skupim “iračkim tarifama”.
KAD DOGORI DO PRSTIJU
Američka recesija mogla bi poprimiti globalni domino efekat, od čega se naravno plaše mnogi u Evropi i Aziji, ali neki vjeruju da će "cirkus iu Washingtonu" prestait kad vatra dogori do prstiju. Ne slučajno, nova šefica MMF-a Kristina Legard (Christine Lagarde), još je uoči prošlog vikenda optimistiki najavila, da i dalje ima “veliko povjerenje u SAD“. Potom je predvidjela da će se onda “kada zaista bude kritično, ljudi svjesni odgovornosti ponašati odgovorno i donijeti prave odluke“!?
Većina Amerikanaca joj ipak ne vjeruje, jer u Washingtonu sve poprima i oznake političkog, a ne samo finasijskog bankrota. I MMF je izgleda počeo s pravom gubiti živce, pa je u ponedjeljak pozvao Washington da postigne kompromis oko plafona zaduživanja, jer ovaj put -- svijet, a poesebno finasijski zaljuljana Evropa ne može više čekati. Vidjet ćemo hoće li ih američki saveznici ubrzo i poslušati. U medjuvremenu opasne političke igre s izravnim finansijskim posljedicama se u Washingtonu nastavljaju.
Nema komentara:
Objavi komentar