Piše: Janosh Bugaiski
 |
| Janosh Bugaiski |
Postsovjetski prevrat mogao bi jače testirati Zapad nego što je to učinio arapski revolt. Planiranje takvih scenarija sada mora postati prioritet kreatora zapadne poltike kako ne bismo bili potpuno nespremni i bespomoćni kada nevolje eruptiraju. Zatalasani efekti socijalne revolucije i promjene režima u sjevernoj Africi i Srednjem istoku uskoro će doseći granice autoritarnog kaiša koji stišće zemlje bivšeg Sovjetskog saveza.
Ali, za razliku od neočekivanog arapskog revolta, Vašington i Brisel sada su spremni suočiti se sa političkim i sigurnosnim posljedicama.Egipat, Tunis, Libija, Sirija i druge arapske države dale su nam značajne političke lekcije. Uprkos značajnoj pomoći i diplomatskim naporima koje su Sjedinjene Američke Države i Evropska unija pružale autokratskim vladama, vladari, koji su izgubili osjećaj za narod, nisu više mogli suzbijati decenije tinjajućeg bijesa.
Vojni režimi
Zapadne politike, zasnovane na stabilnosti nepopularnih režima, postavljene su na ideji da je značajne reforme moguće provesti putem vladajućih elita. Tako je bilo i kada su prije 20 godina zapadni lideri pozivali vladajuće komunističke stranke u srednjoistočnoj Evropi da se uklope u sistem umjesto da ih pozovu da prepuste vlast.
Velika nepoznanica sada lebdi nad arapskim revolucijama. Neke od novih vlada, iako su demokratski izabrane, mogle bi se okrenuti protiv Zapada ili čak na vlast dovesti vojne režime ili islamske militante.
Dok su većinu demonstranata u Kairu i Tunisu činili dobro obrazovani i moderni mladi ljudi, dosta građana ostalo je podložno antizapadnim zagovaračima. Veliki broj takvih mogao bi u trenutku kada euforiju naslijede ekonomski uvjeti pribjeći radikalizmu, a sva krivica pala bi na Zapad.
U drugim slučajevima, nasilni okršaji s demonstrantima doveli su do građanskog rata u Libiji, a masovna represija u Siriji otkrila je kontradiktorne pristupe Zapadu. EU i SAD optužene su za dvostruke standarde. Dok su zapadne sile vojno intervenirale u Libiji i priznale vlast pobunjenika u Bengaziju, Ujedinjeni narodi još nisu osudili nekoliko hiljada pogibija u Siriji tokom četveromjesečnih sukoba, a nije ponuđena ni vojna pomoć pobunjenicima.
Zapad je uradio malo da pomogne Sirijcima koje je protjerao režim Bašara el-Asada uglavnom zbog čvrstog ruskog protivljenja. Moskva i dalje podržava Damask, u koji i dalje dobavlja naoružanje, što je indikacija kako bi mogli reagirati ukoliko se počnu rušiti režimi u zemljama bivšeg Sovjetskog saveza.
Važan politički izazov za sjedišta zapadnih prijestonica je da odluče kako se arapsko iskustvo može primijeniti na onim postkomunističkim zemljama u kojima demokratija ima plitko korijenje.
Neodređenosti u vezi sa političkim naslijeđem i neispunjena očekivanja predstavljaju definitivne šanse za nestabilnost. To ne znači da će se političke demokratije izdići iznad proizilazećih nemira. Ustvari, nepromišljena intervencija izvana mogla bi izdići na vlast nove autoritarne ljude ili potaći etničke tenzije.
Svaka od zemalja bivšeg Sovjetskog saveza koja se nije razvila u stabilnu demokratiju, morat će izaći nakraj s nazirućom krizom nasljeđivanja i legitimiteta dok se mlađe generacije ne ohrabre revolucionarnim pokretima u drugim regionima. Dok bi se neki režimi povukli pred pritiskom da bi sačuvali sistem ili održali status quo simboličnim reformama, drugi će biti suočeni s egzistencijalnim izazovima njihovog kontinuiteta.
Očekivani nemiri
Postoje razlike u pristupu koje bi mogle indicirati nivo očekivanih nemira. Naprimjer, vlada Kazahstana definitivno je shvatila da aktuelni predsjednik Nursultan Nazarbajev ne može zauvijek ostati na vlasti. Prijedloge za referendum, smišljene da bi dva puta odgodili opće izbore, nedavno je odbacio ustavni sud u Astani, a ova instanca mogla bi zaključiti da su institucionalne promjene neophodne. Ipak, dosta će ovisiti o planiranim izborima, koji trebaju biti održani početkom 2012. godine, kada će ozbiljno biti testirana vladina predanost da uspostavi pluralistički stranački sistem u zemlji.
U Bjelorusiji, režim Aleksandra Lukašenka pod povećanim je socijalnim pritiskom zbog teških ekonomskih uvjeta, a i Moskva zahtijeva da dobije velike ekonomske grane u zamjenu za finansijsku isplatu. Veliki rascjep u vladi mogao bi ubrzati socijalne nemire.
U Uzbekistanu, Turkmenistanu i Tadžikistanu aktelni režimi pokazuju slabe znake u vezi sa pripremama političke liberalizacije ili prijenosa vlasti. Naprotiv, oni bi mogli tražiti jačanje svoje vladavine kako bi oslabili političku konkurenciju i iznenadne promjene u vladi.
U Južnom Kavkazu pritisci za demokratizaciju u Azerbejdžanu i Ermeniji ujedinili su se s neriješenim teritorijalnim trzavicama, koje, također, uključuju i Gruziju i Rusiju, pa bi to moglo uvući region u oružane konflikte koje nijedna međunarodna institucija ne bi htjela ni rješavati niti se nositi s njima.
Na Zapadu ne postoji jedinstvena formula suočavanja s ovakvim scenarijima. Umjesto toga, oni koji kreiraju politiku, usvajaju svoje taktike ohrabrujući opsežne reforme u vrhu vlasti, dok istovremeno podržavaju konstruktivnu opoziciju i mirne proteste.
Mada Vašington i Brisel igraju oslabljenih ruku, jer ne mogu ponuditi "mrkvu" EU i članstvo u NATO-u svakoj državi, moraju biti fokusirani na sprečavanje nacionalista da preuzmu države, ali i na spiralne regionalne konflikte.
Najveći izazov Zapada bit će sama Rusija, disfunkcionalna multinacionalna federacija, koju na okupu drže velike zalihe energije i represivni centralizirani režim.
Vašington i Brisel udvarali su se Kremlju kako bi popravio svoje ponašanje na međunarodnoj sceni zbog čega su prešli preko tužnih izvještaja o ljudskim pravima i politike prema manjinama. No, kako se približavaju parlamentarni izbori u decembru 2011. i predsjednički izbori nakon toga 2012. godine, zapadne prijestonice morat će se pripremiti za različite eventualnosti.
Iako su demokrati i liberali ograničili javnu podršku, frustracija ekonomskim uvjetima i korupcija rastu pa tako i potiču nacionalističke i separatističke osjećaje.
Premijer Vladimir Putin, koji je odlučan da povrati predsjedništvo, može zapasti u nacionalističko raspoloženje kako bi povećao svoj utjecaj i spriječio ponavljanje arapskog scenarija. On bi čak mogao isprovocirati konflikte s Gruzijom, Čečenima, Baltima ili Azerima kako bi dokazao svoja patriotska uvjerenja, ali i odvukao pažnju naroda od vladinih promašaja.
Erupcija nevolja
Kako bi Zapad trebao reagirati na slom vlade, eskaliranje državnog nacionalizma ili čak nepredvidivu rusku revoluciju?
Jasno, Moskva ne može biti gurnuta u direktnu ili prolongiranu konfrontaciju sa SAD ili NATO-om, jer bi to moglo izazvati opasne reakcije i zaprijetilo bi saradnji u oblasti kontrole nuklearnog naoružanja, a problemi bi se pojavili i kod sankcioniranja Irana i osiguravanja zaliha snagama NATO-a u Afganistanu preko ruske teritorije.
Ali, mogu li zapadne sile jednostavno stajati po strani i nastaviti podržavati jaku i cjelovitu rusku državu?
Ovo može biti protumačeno kao zeleno svjetlo za krvave kampanje protiv problematičnih nacija, što bi se moglo preliti preko ruskih granica i čak izazvati saveznike NATO-a i partnere u srednjostočnoj Evropi i širokoj zoni Crnog i Kaspijskog mora.
Uz priključivanje novih članica NATO-a i potkopavanje vašingtonske politike "resetiranja" odnosa sa Moskvom, postsovjetski prevrat mogao bi jače testirati Zapad nego što je to učinio arapski revolt.
Planiranje takvih scenarija sada mora postati prioritet kreatora zapadne poltike kako ne bismo bili uhvaćeni potpuno nespremni i bespomoćni kada nevolje eruptiraju.
Postoje razlike u pristupu koje bi mogle indicirati nivo očekivanih nemira. Naprimjer, vlada Kazahstana definitivno je shvatila da aktuelni predsjednik Nursultan Nazarbajev ne može zauvijek ostati na vlasti. Prijedloge za referendum, smišljene da bi dva puta odgodili opće izbore, nedavno je odbacio ustavni sud u Astani, a ova instanca mogla bi zaključiti da su institucionalne promjene neophodne. Ipak, dosta će ovisiti o planiranim izborima, koji trebaju biti održani početkom 2012. godine, kada će ozbiljno biti testirana vladina predanost da uspostavi pluralistički stranački sistem u zemlji.
U Bjelorusiji, režim Aleksandra Lukašenka pod povećanim je socijalnim pritiskom zbog teških ekonomskih uvjeta, a i Moskva zahtijeva da dobije velike ekonomske grane u zamjenu za finansijsku isplatu. Veliki rascjep u vladi mogao bi ubrzati socijalne nemire.
U Uzbekistanu, Turkmenistanu i Tadžikistanu aktelni režimi pokazuju slabe znake u vezi sa pripremama političke liberalizacije ili prijenosa vlasti. Naprotiv, oni bi mogli tražiti jačanje svoje vladavine kako bi oslabili političku konkurenciju i iznenadne promjene u vladi.
U Južnom Kavkazu pritisci za demokratizaciju u Azerbejdžanu i Ermeniji ujedinili su se s neriješenim teritorijalnim trzavicama, koje, također, uključuju i Gruziju i Rusiju, pa bi to moglo uvući region u oružane konflikte koje nijedna međunarodna institucija ne bi htjela ni rješavati niti se nositi s njima.
Na Zapadu ne postoji jedinstvena formula suočavanja s ovakvim scenarijima. Umjesto toga, oni koji kreiraju politiku, usvajaju svoje taktike ohrabrujući opsežne reforme u vrhu vlasti, dok istovremeno podržavaju konstruktivnu opoziciju i mirne proteste.
Mada Vašington i Brisel igraju oslabljenih ruku, jer ne mogu ponuditi "mrkvu" EU i članstvo u NATO-u svakoj državi, moraju biti fokusirani na sprečavanje nacionalista da preuzmu države, ali i na spiralne regionalne konflikte.
Najveći izazov Zapada bit će sama Rusija, disfunkcionalna multinacionalna federacija, koju na okupu drže velike zalihe energije i represivni centralizirani režim.
Vašington i Brisel udvarali su se Kremlju kako bi popravio svoje ponašanje na međunarodnoj sceni zbog čega su prešli preko tužnih izvještaja o ljudskim pravima i politike prema manjinama. No, kako se približavaju parlamentarni izbori u decembru 2011. i predsjednički izbori nakon toga 2012. godine, zapadne prijestonice morat će se pripremiti za različite eventualnosti.
Iako su demokrati i liberali ograničili javnu podršku, frustracija ekonomskim uvjetima i korupcija rastu pa tako i potiču nacionalističke i separatističke osjećaje.
Premijer Vladimir Putin, koji je odlučan da povrati predsjedništvo, može zapasti u nacionalističko raspoloženje kako bi povećao svoj utjecaj i spriječio ponavljanje arapskog scenarija. On bi čak mogao isprovocirati konflikte s Gruzijom, Čečenima, Baltima ili Azerima kako bi dokazao svoja patriotska uvjerenja, ali i odvukao pažnju naroda od vladinih promašaja.
Erupcija nevolja
Kako bi Zapad trebao reagirati na slom vlade, eskaliranje državnog nacionalizma ili čak nepredvidivu rusku revoluciju?
Jasno, Moskva ne može biti gurnuta u direktnu ili prolongiranu konfrontaciju sa SAD ili NATO-om, jer bi to moglo izazvati opasne reakcije i zaprijetilo bi saradnji u oblasti kontrole nuklearnog naoružanja, a problemi bi se pojavili i kod sankcioniranja Irana i osiguravanja zaliha snagama NATO-a u Afganistanu preko ruske teritorije.
Ali, mogu li zapadne sile jednostavno stajati po strani i nastaviti podržavati jaku i cjelovitu rusku državu?
Ovo može biti protumačeno kao zeleno svjetlo za krvave kampanje protiv problematičnih nacija, što bi se moglo preliti preko ruskih granica i čak izazvati saveznike NATO-a i partnere u srednjostočnoj Evropi i širokoj zoni Crnog i Kaspijskog mora.
Uz priključivanje novih članica NATO-a i potkopavanje vašingtonske politike "resetiranja" odnosa sa Moskvom, postsovjetski prevrat mogao bi jače testirati Zapad nego što je to učinio arapski revolt.
Planiranje takvih scenarija sada mora postati prioritet kreatora zapadne poltike kako ne bismo bili uhvaćeni potpuno nespremni i bespomoćni kada nevolje eruptiraju.
(Izvor: Avaz - Sedmica)
Nema komentara:
Objavi komentar