Kada se Bosna i Hercegovina kandidirala za nestalnu članicu u Vijeću sigurnosti kao predstavnica 23 država istočnoevropske grupe zemalja u UN-u, njena direktna rivalka Poljska, već na početku 2009 odustala. Bosna je imala politički kapital na koga Varšava nije mogla računati.
Poljska, koja ima neuporedivo razvijeniju diplomatsku strukturu od BiH širom svijeta, prepoznala je da nema šanse pobjediti Bosnu za mjesto u Vijeću sigurnosti. BiH, koja je izašla neporažena u minulom ratu, preživjela genocid još uvjek podržava jaki blok islamskih zemalja.
Očito, uspomene su bile još svježe, pa se BiH sa 183 glasa za, 17. Oktobra 2009, na glasanju u Generalnoj skupštini UN-a naprosto ušetala u Vijeće sigurnosti bez ikakve opozicije. Njen ministar vanjskih poslova Sven Alkalaj tada je javno obećao, kako će BiH biti na strani onih koji se bore za realizaciju pravednih državnih aspiracija i ljudskih prava.
Ako je Alkalaju možda i lako iznevjeriti obećano, imati duplu priču za svakoga itd., Bosni bi moralo biti stalo, da svoj integritet zaštiti adekvatnom diplomatskom akcijom.
Zapravo, dvije godine kasnije, ironija se sastoji u tome, da bi Poljska, koja je odustala od kandidature za Vijeće sigurnosti – podržava prijem Palestine u UN, a Bosna se još dvoumi u kojoj su njeni stavovi moralno jasni i principijelni.
Naravno, “bosansko” oklijevanje dolazi zbog znane blokade, koja u sebi može sadržati i moguće lukrativne dogovore izmedju Milorada Dodika i izraelskog ministra vanjskih poslova Avgidora Libermana (Lieberman). Ali, tim prije - ta urodjena “dejtonska greška” je i podsječanje, čak vise nego u slučaju Kosova, da ta moralna nedosljednost može BiH skupo ekonomski koštati u bogatom arapskom svijetu.
Za razliku šefa izraelske diplomatije, palestinski predsjednik Mahmud Abaz (Abbas) je svojim dolaskom u Sarajevo, a ne odlaskom u Banja Luku – potvrdio svoj stav prema cjelovitoj BiH i njenom glavnom gradu. No, bilo je to i signal da Arapi sada s pravom očekuju da se svi njihovi prijatelji, posebno u ovo doba “arapskog proljeća” izjasne za pravdu i demokratiju, a ne politikanstvo.
Kao što Izrael zaslužuje sve garancije za svoju sigurnost, tako i Palestinci zaslužuju realizaciju svojih državnih i teritorijalnih aspiracija, u granicama iz 1967. BiH je posljednja zemlja, koja bi smjela ispustiti da to javno prepozna na svakom mjestu i u svakom UN forumu.
Nema komentara:
Objavi komentar