SRBIJA SE PRERAČUNALA: SITUACIJA NA KOSOVU ČVRSTO U RUKAMA N.A.T.O.-a

Piše: Fran Višnar (Vjesnik)

Trenutačno pogoršanje stanja na Kosovu nužno je i legitimno sigurnosno pitanje. Hoće li doći do eskalacije i oružanih sukoba ovisi i o snazi i brzini reakcije KFOR-a. Ukupno 5900 vojnika iz 43 zemlje svijeta nije dovoljno ako Srbi bez fige u džepu doista krenu u »Treći srpski ustanak«. Stoga su nužna pojačanja kako bi se u sadašnjoj fazi iščekivanja postrojbe KFOR-a ravnomjerno odmarale i popunjavale svoje zalihe.

Cilj Srbije je da se kriza riješi pregovorima bez upuštanja u veliki rat. Ako pak dođe do manjih sukoba u kojima se koristi oružje, njih diplomacijom treba odmah gasiti i ne dopustiti kosovskim Srbima da »soliraju« ili provode neku svoju taktiku. Za Beograd je od vitalne važnosti da se sukob ne širi na jug Srbije.Dežurstva na crtama razdvajanja Srba i Albanaca (mostovi, barikade na cestama) iscrpljujuća su i traže bržu zamjenu zamorenih postrojbi s onim svježim. 

Sadašnje pojačanje od 700 vojnika (600 njemačkih i 100 austrijskih) može zadovoljiti potrebe dok traje primirje. No ako se počne ozbiljno pucati, NATO će vjerojatno morati uputiti brojnije snage na Kosovo (uz Amerikance, tu su prije svih Nijemci pa Francuzi, Talijani i drugi).

Naime u glavnom stožeru međunarodnih snaga na Kosovu svjesni su da protiv sebe nemaju samo »goloruke srpske balvanaše«. Odavno je poznato da Srbi iz Kosovske Mitrovice raspolažu s lakšim oružjima: pištolji, ručne granate, eksplozivne naprave, streljačko naoružanje iz »Zastave«. Aktivnih srpskih vojnih osoba nema, ali je moguće da u srpskim enklavama tajno borave časnici i operativci iz specijalnih snaga koji dobro poznaju kosovski teren i koji mogu usmjeravati otpor srpskih civila. On može biti pasivan (blokiranje prometnica, ometanje patrola KFOR-a) i aktivan (snajperske zasjede, »sačekuše« u kojima se koristi vatra iz strojnica i ručne granate). Mine iznenađenja i eksplozivne naprave raznih tipova za oštećivanje vojnih vozila mogu postavljati i dobrovoljci iz Kosovske Mitrovice (s vojnim iskustvom) koje su prethodno obučili stručnjaci iz Srbije. Srpske vojne i civilne obavještajne službe još su otprije prisutne na Kosovu, a operativne baze su im na sjeveru, uz srpsku granicu.

Hashim Thaci, koji je uz prešutnu (naknadnu) suglasnost SAD-a i nekih zapadnih zemalja otvorio ovu krizu, razmišlja i vojno i politički. Srbiji treba pokazati da i ona može biti blokirana. Poslavši svoje specijalce na granične prijelaze, isforsirao je izjašnjavanje Zapada u obliku tvrdnje: na Kosovu postoji samo jedna legitimna policija - albanska - i KFOR s njom surađuje

Cilj Srbije je da se kriza riješi pregovorima bez upuštanja u veliki rat. Ako pak dođe do manjih sukoba u kojima se koristi oružje, njih diplomacijom treba odmah gasiti i ne dopustiti kosovskim Srbima da »soliraju« ili provode neku svoju taktiku. Za Beograd je od vitalnog značenja da se sukob ne širi na jug Srbije i zahvati Bujanovac, Medveđu i Preševo (prostore gdje su Albanci većina) što bi ugrozilo komunikaciju prema Nišu. Za brzo gušenje mogućeg »albanskog ustanka« unutar Srbije predviđeno je korištenje elitnih i vojnih i posebnih protuterorističkih snaga srpskog MUP-a koje su u nekoliko navrata uvježbavale takvu varijantu s tim da se prema civilnom nesrpskom stanovništvu postupa oprezno, a albanski teroristi odlučno »eliminiraju«, pronađu njihova tajna skloništa oružja i streljiva (uglavnom kineskog podrijetla pristiglog na Kosovo 1998. i 1999. godine iz Albanije).

Hashim Thaci koji je uz prešutnu (naknadnu) suglasnost SAD-a i nekih zapadnih zemalja otvorio ovu krizu razmišlja i vojno i politički. Srbiji treba pokazati da i ona može biti blokirana. Poslavši svoje specijalce (elitna postrojba »Rosa« koja se uvježbava nedaleko od zračne luke u Prištini) na granične prijelaze Thaci je isforsirao izjašnjavanje Zapada u obliku tvrdnje: na Kosovu postoji samo jedna legitimna policija - albanska - i KFOR s njom surađuje. Thaci je najviše želio pokrenuti američke trupe. Čim su one izašle iz superbaze Bondsteel, a srpski ekstremisti zapalili glavni granični prijelaz, KFOR je preuzeo inicijativu. Albanski policajci ne moraju ni sjediti na granici i ginuti: Mitrovicu će potpuno opkoliti američke i ostale postrojbe iz KFOR-a.

A obruč oko Kosovske Mitrovice je ono što Srbi najmanje žele. Nema strožijih carinika od američkih vojnika. Oni će na mjestu događaja procjenjivati što će i koga pustiti na Kosovo. Čak ni poznati srpski pregovarači ne mogu više računati na povlašteni status: američki vojnici ih bez pardona pretresaju do gola. Time je i švercerima robe naveliko odzvonilo. Autoprijevoznici iz Niša, Vranja, Kraljeva..., uključujući i Beograd, najviše su nezadovoljni jer im propada posao u kojem nisu računali na carine, takse, dozvole, pečate, službene obrasce i propusnice. Za svaki kamion, za svakog čovjeka koji će ubuduće dolaziti iz Srbije bit će potrebna dozvola Prištine.

Ako su u sadašnjoj srpskoj vladi mislili da će izručivanjem najprije Radovana Karadžića pa onda Ratka Mladića i Gorana Hadžića Srbija postati »ljubimica« Amerike i Europe i prečacem si skratiti put do EU-a, dobro su se preračunali. Naprotiv, sada će ih i iz Bruxellesa i Washingtona i javno i tajno pritiskati - Kosovom

Kosovske vlasti misle ozbiljno. Hashim Thaci je proglasio opću mobilizaciju svojih sigurnosnih snaga (imaju 2500 aktivnih članova i još 800 u pričuvi). Odlično su naoružane i posjeduju mnogo vozila za ophodnju istog tipa kao KFOR i EULEX. Cilj kosovske vlade (za Beograd to su »privremeni organi vlasti«) je što više ojačati suverenitet i dokazati da od podjele Kosova nema ništa. Tko želi živjeti na Kosovu mora prihvatiti činjenicu da je Kosovo neovisno i da svoj status treba rješavati u Prištini, a ne u Beogradu. Zapravo, Hashim Thaci provodi ono što Amerikanci (ozbiljno) misle: na Kosovu nema mjesta za nekakav Gorski Karabah s posebnim teritorijalnim statusom.

Ali nakana da će Srbi s Kosova pristati na integraciju vrlo je teško provediva u sadašnjim uvjetima. Srbi ne mogu zamisliti da više ne gospodare Kosovom. I upravo se oko njega privremeno ujedinjavaju što je pokazalo i donošenje tzv. Deklaracije o Kosovu u beogradskoj Skupštini. Njihov smokvin list je Kosovska Mitrovica koju ne žele izgubiti ni pod koju cijenu.

Multikulturalno Kosovo lijepa je želja ostvariva tek onda kad Srbi počnu govoriti albanski i krenu automobilima dalje od Mitrovice i Ibra pa u Prištini ručaju ili popiju kavu, kad se priključe na kosovsku elektromrežu, poreze plaćaju u dvojezičnim uredima za financije te se svuda unutar sadašnjeg teritorija Kosova kreću slobodno, bez straha i frustracija ili bojazni da će naići na spaljivanje robe srpskog podrijetla, kao što se to danas događa u Uroševcu i Podujevu.

A rat? To je najgora varijanta. Krvavi obračuni u 1998. i 1999. godini, albanski bijes 2004. i još neki manji incidenti pokazali su što znači i kakva stradanja donosi međuetnički sukob. Beograd to ne voli službeno spominjati, ali isplati li mu se ignoriranje »druge albanske države na Balkanu«? Ako zadrži hladne odnose s Prištinom, to može usporiti njegov put u EU.

Govoreći otvoreno, krajnji cilj SAD-a i europskih saveznika je da Srbija ipak na kraju prizna Kosovo. To pak nijedna srpska vlada još ne može progutati. U Beogradu će ako treba još 50 godina uporno koristiti termin - Kosovo i Metohija - i Kosmet te svaki dan davati meteorološke podatke za Prištinu.

Ako su u sadašnjoj srpskoj vladi mislili da će izručivanjem najprije Radovana Karadžića pa onda Ratka Mladića i Gorana Hadžića Srbija postati »ljubimica« Amerike i Europe i prečacem si skratiti put do EU-a, dobro su se preračunali. Naprotiv, sada će ih i iz Bruxellesa i Washingtona i javno i tajno pritiskati - Kosovom.