DAYTONSKA PODMORNICA

Dayton nas je ipak nečemu naučio: Vrijeme je za novi početak, bez političkog ping-ponga, u kome se odluke neće donositi na prepad; iz naivnosti ili pod pritiskom.

Erol Avdović

Bill Clinton at the UN -- photo by Luiz Rampelotto
Europa News 2010

Prije 15 godina, uz američki pečat, u Daytonu je potpisan novi balkanski mir. Nakon stradanja i genocida u Bosni i Hercegovini, malo je ko mogao prigovoriti što se, čak i uz kranje komplikovani sporazum zaustavlja još jedan krvavi evropski rat. Iako je potpisan unutar aviobaze Wright Patterson - na kopnu, pritisak pod kojim se dogovor postigao – odgovarao je onom u “podmornici”, kad se zaroni duboko i dugo nečuju izgovorene riječi. Zapravo, potpisnici su “izronili iz vode”, neočekivano jaušući skupa, ali na opasnom torpedu.

Tom “projektilu” su Amerikanci i radi vlastite (Clintonove) žurbe uspjeli povaditi tek osigurače, iako je u njemu ostalo političkog eksploziva na pretek. Iz Amerike su se i balkanski lideri vratili s različitom dozom otrova u sebi; ili trijumfalizma, već kako ko? Prvi politički žirant sporazuma, Franjo Tudjman, uglavnom je bio je zaokružio “sve” svoje ratne ciljeve. Slobodan Milošević prokockao je Jugoslaviju razbivši Veliku Srbiju od čudo bosanskog otpora.

Alija Izetbegović vratio se sa aurom čudotvorca, jer je u Bosnu donio onu najvrijedniju “robu” - i to za sve: Nesavršeni mir, koji je odmah počeo mirisati na bolju budućnost. No, uslijedila je opaka bosanska politička naivnost: Proradila je “dioničarska svijest” – i nije ustoličen princip jake (i moralne) politike – kojom bi država bila osvojena iznutra. Umjesto toga, država je doživjela svoj patos – postajući najkorumpiranija zemlja u Evropi.

Ta daytonska Bosna, potrošena je u nepotizmu brojnih čelnika i sitnom šičaru političkih šibicara, nedoraslih za prvorazredni trenutak, koji im je svečano povjeren u novembru 1995. Zaneseni s brzopoteznim privatizacijama, s daytonskom tapijom da je “rat završen” – uvućeni su u njegov “nastavak drugim sredstvima”. 

Bosansci su olahko prihvatili produžetak Karadžićeve ratnoprofiterske semantike zvana “republika srpska” – pretvarajući se i nesvjesno u propagandiste tek poražene velike Srbije. U bescjenje je otudjeno 15 godina, jer su oni, koji su trebali voditi besprjekornu moralnu politiku i radi uzoritosti podnesene žrtve – bili zauzeti zaokruženjem vlastitog materijalnog blagostanja. Sve su to željeli zacimentirati dejtonskim podjelama na “sve tri” strane.

Tome je naravno morao doći kraj! Do 4.oktobra – kada je dogorio i zadnji fitilj strpljenja – na sva moguća vrata prolazila je ta negativna dejtonska selekcija: od domaće birokratije, do - po babi i po stričevima sklepane bh.diplomatije. Ali, Dayton nas je, ipak nečemu naučio.

Vrijeme je za novi početak, bez političkog ping-ponga, u kome se odluke neće donositi na prepad; iz naivnosti ili pod pritiskom. I bez političkog karantina ili komore nalik na podmornicu bez dovoljno političkog kisika. Sada nam je bar jasno, da se Bosna može osvojiti samo silom argumenta – a ne argumentum sile.  

Pročitajte od istog autora: Interview Ivo Banac: U Bosni su još mogući otvoreni sukobi; http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/intervju/21286-Ivo-Banac-Situacija-Bosni-vrlo-loa-nisu-iskljueni-ratni-sukobi.html