JESU LI REFORME VIJEĆA SIGURNOSTI UOPĆE MOGUĆE

Hrvatsko Društvo za Ujedninjene Narode, Zagreb

Piše: Erol Avdović

Ban Ki-moon: Obećao reforme UN-a 2007
(Photo Luiz Rampelotto, EU News 2010)

New York, U.N.

Svi oni, koji protekla dva desetljeća, od pada Berlinskog zida (1989.), budno prate rad Vijeća sigurnosti (VS), sigurno ostaju fascinirani s nekoliko uočljivih karakteristika starog Vijeća u Novom svijetu oko nas. I više od toga, jer na jedan broj pitanja kao da nema preciznog odgovora. Ponajviše na pojednostavljeni novinarski upit: Što je Vijeće sigurnosti nama i što smo mi Vijeću, danas, nakon spuštanja “željezne zavjese” izmedju istočnog i zapadnog bloka na geostrateškoj pozornici, na kojoj je mnogo više od tih “samo dvaju” globalna aktera?

Nakon što su od raspada bivše Jugoslavije u Vijeće izabrane Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, gotovo ironično zvuči pitanje - koliko nam Vijeće sigurnosti znači i koliko mu mi značimo? To prije svega znajući da je Bosna, čiji dvogodišnji mandat ističe krajem 2011., još uvijek “pacijent” te opskurne klinike koja nije izliječila niti jednu jedinu “bolest” za vrijema rata u BiH, od 1992. do 1995., iako je Vijeće sigurnosti  u tom razdoblju proizvelo čak 70 “bosanskih” rezolucija. 

Činjenica je da Vijeće sigurnosti ne nudi panaceu niti za jedno važnije globalno pitanje, ali da se bez njega (čak i ovako nereformiranog) - ne može.

Zapravo, pitanje svih pitanja je kako nestalne članice Vijeća sigurnosti koriste svoje mandate i kako se pet stalnih članica (P-5) odnose prema onima koji su nerijetko marginalizirani na ulogu usputnih prolaznika, jer reforme UN-a, a Vijeća sigurnosti posebno, neoprostivo kasne! Kao i u svakom povijesnom muzeju, nadam se da ćemo laganom šetnjom kroz novi povijesni paviljon – kroz neki lucida intervale – doći bar do dijela odgovora.

Počnimo od činjenice da je Vijeće sigurnosti, čak i prilično “marginalizirano” nakon Hladnog rata, drastično povećalo opseg svojih poslova u posljednja dva desetljeća. I da to znači da je i zbog tog intenziteta porasla potreba da se Vijeće reformira. Da, ali nije.

U izvanrednoj zbirci četiri eseja o evoluciji Vijeća nakon pada željezne zavjese skupine autora[1], koju predvodi David Malone, bivši veleposlanik Kanade u UN-u i predsjednik Međunarodnog mirovnog instituta (International Peace Institute) iz New Yorka, ponuđena nam je svojevrsna promenada, ili “tura rezona” (tour de raison), kroz novo Vijeće sigurnosti od 1989.  na ovamo. To uključuje i nezaobilazni pregled Vijeća poslije “9-11” (11. rujna 2001.), pri čemu se njegova uloga opisuje kao “ograničena, ali još uvijek korisna na marginama rješavanja konflikta u tom razdoblju”.CIJELI TEXT OVDJE