nedjelja, 29. svibnja 2011.

MA NIJE NEGO KOD TEĆE NA SELU


Biljana Srbljanović
Ne znam šta da mislim. Ako čovek izgleda kao Mladić, ima ličnu kartu na ime Mladić, krije se u kući Mladića u kojoj ga posećuje rođeni sin, takođe Mladić, u čemu sesastojao nadljudski napor da se zlikovac locira i uhapsi? Da se, barem, kao Ulemek, pokrio čaršavom po glavi, pa puzao po poljani ispred avlije, pa da razumem. Ovako, stavio čovek kačket, prosto ga nakrivio u simboličnom gestu, sedi kod teče na selu i gaji pčele. I sad, iako sam svesna barem delimičnog zadovoljenja pravde, ipak i dalje ne razumem – šta je ovu državu, toliko dugo, sprečavalo da locira i uhapsi kriminalca?
Ne bih da kvarim, ali ipak, zar niko ne oseća poniženje, zar se ne osećate prevarenim, dugo godina sistematski laganim, kao da vas je neko, sve ovo vreme, svesno i namerno, vukao za nos? Možda stvarno kvarim, ali ne interesuje me radost, hoću detalje, hoću celu priču, zanima me odgovornosti odgovor na najprostija pitanja – ko je i kojim sredstvima vodio ovu istragu, kada je Mladić lociran na porodičnoj adresi, koliko je meštana u selu sve to znalo ikada je tačno država odlučila da prestane da nas laže?


"Bolje ikad, nego nikad", slažem se. Ako tako postavimo stvari. Ali, zašto da stvari tako postavljamo? Ko je u javnost uopšte uveo mogućnost da Mladić nikada ne bude uhapšen? Oni što su za njim, kao, godinama tragali? Oni, što nikako nisu mogli da ga nađu? Oni što nisu mogli da ga vide, od širita kape?

One plave oči, onaj pogled krvoloka, niko nije umeo da prepozna? Vidno je ostario, kažu, pa ne liči na sebe? I ja sam vidno ostarila, za ovih petnaest godina, i zbog toga se mogu smatrati srećnom, jer za razliku od mene i Ratka Mladića, onih gotovo osam hiljada pobijenih ljudi, nije imalo priliku da stari. Mnogi među njima, čak ni da porastu. Jer, da podsetim radosne, među srebreničkim žrtvama bilo je i pet stotina dece, mnogi od tih dečaka ubijeni su direktno metkom u potiljak, svi zajedno pobacani u jame ili u Drinu, da ih voda odnese, da im i kosti zauvek nestanu.
Sve naše vlasti za ovo znaju godinama, ali im to ipak nije bilo dovoljno za"sticanje političke klime" – da pozvone na tečina vrata i nogama u guzicu isteraju bednika.
Sad se "klima stekla" (jer klima se i inače, što je opšte poznato – stiče), pa je, u susret ničim izazvanim i nepravednim izborima, Boris Tadić odlučio da proda porodičnu srebrninu. Mi smo mislili da je Telekom, a kad ono, to je samo jedna seoska adresa, na domak prestonice, i naočigled svih.
Radujem se, nije da nije. Primam i čestitke što pljušte iz inostranstva. A što da ih i ne primam? To što ništa nisam uradila, ne menja stvar. Evo, i predsednik ih prima. A, uradio je – tačno šta?
PS: Sećate se onog plavokosog deteta, što ga, na jednom od bezbroj puta ponovljenih snimaka, "general" miluje po glavi? Godinama predsednikovi ljudi privatno tvrde da mu je lobanja nađena samo nekoliko stotina metara dalje. Kladim se da će sada, po prvi put, o tome da progovore i javno, da zapečate ispravnost predsedničke odluke. Isplatiće se njima svaka, pa i ta glava.


 Source: Peščanik Beograd 

(Apart from her writing career, Biljana Srbljanović is an outspoken figure and as such very prominent in Serbian public life. She is known for frequently speaking up on various political topics, as well as for railing against what she views to be "the irresponsibility of the political elite in Serbia", "Serbian violent nationalism" and "the culture of violence and exclusion in Serbian daily life". Some even go so far as to view her work as largely stemming from her political and moral outrage at the situation in Serbia over the last few decades.In September 2001, Srbljanović was sued for libel by film director Emir Kusturica as a result of calling him "an immoral Milošević's profiteer" in an interview for Vreme magazine. She claimed in the same interview that Kusturica's 1995 film Underground was mostly financed by Serbian state TV (RTS), which was financially and editorially controlled by Milošević's regime at the time. The court ruled in Kusturica's favour as her claims couldn't stand up to closer scrutiny after Kusturica's attorney Branislav Tapušković provided a complete documentation of Underground producers and financiers thus proving that funding mostly came from the European production companies while parts of the movie were only shot in Serbian studios. The majority of the public, however, was stunned with Srbljanović's accusation seeing that her own TV series Otvorena vrata was fully produced by and shown on Serbian state TV (RTS) during the same period 1995/96 when Milošević's regime held full control of RTS.



Nema komentara:

Objavi komentar