 |
| Profesor John Mueller |
Džon Miler (John Mueller) profesor je i dekan Nacionalnih sigurnosnih studija na državnom Univerzitetu u Ohaju. Spada u red najpoznatijih istraživača javnog mnijenja u Americi, za šta je dobio najveću američku nagradu iz te oblasti (Warren J. Mitofsky Award for Excellence in Public Opinion Research). Autor je više apsolutnih bestselera o temi 11. septembra i nacionalne sigurnosti, postkomunizma i američke vanjske politike, o čemu piše bez dlake na jeziku.
Miler je dao je ekskluzivni intervju za "Dnevni avaz" u povodu desete godišnjice bezumnih terorističkih napada na SAD.
 |
| Jedan od Muellerovih bestsellera |
Relevantna istraživanja
Jesu li nakon 11. septembra 2001. Amerikanci doista postali paranoidni, kako ste to više puta ustvrdili?
- Jesu! Postali su paranoidni, samim time što im se strah od prijetnje, više kao mogućnost nego stvarni događaj, podmeće i stalno plasira kao moguća katastrofa s nesagledivim posljedicama, iako je u posljednjih deset godina od terorizma stradalo mnogo manje ljudi nego u saobraćajnim nesrećama.
Znate, treba biti prilično frustriran pa ne uvažiti da je mogućnost da nastradate od nekog terorističkog akta jedan u više od milion i po slučajeva, kao što to, uostalom, pokazuju sva relevantna istraživanja od 11. septembra 2001. naovamo. Kada država pokupi vijest s nekog bloga i od toga napravi prijetnju prodajući je kao kolektivnu paranoju svojim građanima, to je prenapuhavanje od kojeg profitira samo tzv. industrija terorizma. Događalo se to i s pretjerivanjem u vezi s prirodnim katastrofama, uraganima, jer država iz svega zna kako izvući korist.
Reagiraju li Amerikanci drugačije i na prirodne katastrofe poslije 11. septembra, i može li se s njihovim reakcijama na neki način upravljati?
- Mislim da ljudi reagiraju isto kao i ranije - iskonski! I ne mislim da se pretjeruje s prirodnim katastrofama, zemljotresima i poplavama, iako je država pokazala nekompetentnost u slučaju uragana "Ketrin" (kada je poplavljen Nju Orleans, 2005., op. a.). Ali se zato koristi svaka prilika da se zgrabi "headline" (naslov u medijima), kako bi se potencirala opasnost od terorizma. Uostalom, činjenica je da je tzv. industrija terorizma zbog toga profitabilna. Ljudi još reagiraju prihvatljivo na te prijetnje, a državne sigurnosne agencije tako najbolje pravdaju svoj budžet. Uostalom, preduzimači su uvijek pokušavali prodati strah kao robu, a mnogi u tome i uspijevaju.
U svojoj knjizi "Prenapuhanost" (Owerblown) uporedili ste 11. septembar s napadom na Perl Harbur u kontekstu "prenapuhanosti", jer država je, tada, 1941., i onda ravno 60 godina kasnije, učinila Amerikance "paranoidnima". Kako je uopće moguće usporediti događaje iz Drugog svjetskog rata sa 11. septembrom?
- Zajednički imenitelj 11. septembra i Perl Harbura je u tome što je "iznenadni neprijatelj" preko noći narastao u monstruma od deset metara. Glupost u koju su Amerikanci preko noći povjerovali bila je i da će poslje Perl Harbura Japanci izvršiti invaziju na Kaliforniju. I to se, naravno, nije desilo, kao što se, nasreću, nije desio nijedan napad na Ameriku nakon 11. septembra.
Pogledajte, u Drugom svjetskom ratu poginulo je između 50 i 60 miliona ljudi, dok je broj ljudi stradalih u terorističikm napadima još izričito mali. Ako sve to stavite u kontekst važnosti koju mediji još posvećuju datumu "9-11", onda vam postanu jasne te nesrazmjernosti između prijetnji, najava i stvarnih događaja. Historijska je činjenica da smo mi prenapuhano reagirali i u slučaju Perl Harbura i nakon 11. septembra. A veliko je i pitanje jesmo li sada sigurniji, nakon ovog dugog i iscrpljujućeg rata u Afganistanu.
Preplaćene agencije
Je li taj "mali" broj žrtava od terorizma, kako kažete, rezultat dobro obavljenog posla sigurnosnih agencija ili zato što su prijetnje bile prenapuhane?
- Nema sumnje da su sigurnosne agencije i obavještajne službe, ako ništa drugo, bile preplaćene za svoj posao u proteklih deset godina. Treba znati da je na te nove, često izmišljene poslove i zadatke ukupno potrošeno skoro trilion dolara. Iako se pokazalo da su i mnoge prijetnje bile prenapuhane i da smo mi bili, ili još s vremena na vrijeme jesmo, u stanju jedne vrste kolektivne histerije.
Zar nije opasno potcijeniti upozorenja o "padu nuklearnog oružja u pogrešne ruke", pri čemu političari na Zapadu redovno spominju Iran i Pakistan, te da bi neki američki grad mogao biti meta takvog oružja?
- Ta pitanja više su dio političkog narativa za poduzimanje nekih novih akcija, iako je ta priča skoro potrošena tokom rata u Iraku. Naravno da se to u najcrnjem fantaziranju može dogoditi, ali o tome treba razmišljati unaprijed. Evo, bez dašaka ironije, o tome je trebalo razmišljati prije napada na Libiju. Dakle, treba biti praktičan i racionalan. I zato, kada neko spomene nuklearnu pečurku u tom kontekstu, uvjek mi se čini da iznova uzgajamo predstavu o neprijatelju čije se sposobnosti namjerno preuveličavaju.
Jer, pogledajte samo statistiku, koliko je to ljudi ubijeno od islamskih ekstremista širom svijeta, od El-Kaide i njima sličnima u posljednjih deset godina. Taj broj ne prelazi 200 godišnje, što je manje od broja onih koji se u istom periodu uguše u svojim kupatilima u Americi.
Pa dobro, može li se to stanje "kolektivne histerije" izliječiti? I kakvi su izgledi da se prosječni Amerikanac počne kritički odnositi prema navodima vladinih institucija, pa i medija?
- Još ne previše velike. Ali, od smrti Bin Ladena krenula je neka nova diskusija, koja stavlja pod lupu - ovakvu, kao dosadašnju ulogu i angažman domovinske sigurnosti (homeland security). Ipak, skeptik sam da će se u dogledno vrijeme mnogo toga riješiti, jer malo se govori o stvarnim uzrocima terorizma, a on se i dalje, bar ponegdje koristi kao sredstvo zaplašivanja!
Dakle, obrazovanje nije potpuno, izostaje, i svakako, često ide u pogrešnom smjeru. Nezaobilazno je, naime, govoriti više o američkoj vanjskoj politici, posebno onoj na Bliskom istoku. Pogrešna je ideja o tome kako muslimani mrze našu (američku, op. a.) demokratiju, jer njih, jednostavno, nije briga za to. I to je čisti nonsens koji je poslije 11. septembra plasiran u javni diskurs. Rekao bih, Amerika sama po sebi, niti američki kapitalizam, već američka vanjska politika, ili još specifičnije - američka podrška Izraelu i dva posljednja rata u Iraku i Afganistanu, sve to treba analizirati kada se govori o mogućim uzrocima.
Potreban dijalog
Kako uopće izgleda mogućnost izlaska iz tog "začaranog kruga" pretjerivanja, sumnje i nepovjerenja? I skeptika u odnosu na sve službene verzije je sve više, a istinskih odgovora još nema.
- Treba učiniti mnogo ispravnih poteza, ali sigurno treba biti precizan i primijeniti standardnu procedure preispitivanja rada sigurnosnih agencija, i to po principu analize troškova i koristi, kao u svakom preduzeću. Tu se mogu naći odgovori jesu li državne agencije samo proćerdale naše pare, ili su one potrošene namjenski, da bi nas zaštitili od stvarnih prijetnji. To, međutim, još izostaje. Znate, ljudima se najteže odreći navike da profitiraju.
Zato sam u knjizi koju sam nazvao "Teroristi, sigurnost i novac" i koja izlazi iz štampe, upravo za koji dan, aplicirao tu metodologiju (analize troškova, op. a.). Nadam se da ćemo uskoro otvoriti potrebni dijalog o svim najvažnijim pitanjima, koja su uvezana u ovom trouglu. Možda će se taj dijalog i dogoditi. Ali, svakako treba biti pragmatičan.
Pisali ste dosta o Hladnom ratu. Je li nakon pada Berlinskog zida (1989.) Zapad počeo preuzimati neke ideološke premise poput "neprijatelja naroda", koji se, posebno nakon 11. septembra, eksploatira na sličan način preko stalno zaplašenog i patriotski motiviranog puka?
- Hladni rat se vodio zbog ideologije i pretpostavke da je Sovjetski savez želio komunizirati cio svijet, i Amerika je to željela zaustaviti. A tu je bila ponovo pogrešna pretpostavka, da se SSSR spremao da poduzme svjetski rat, iako ja nikada nisam tu ideju kupio zdravo za gotovo. Gorbačov je taj stereotip srušio, ali inercija Hladnog rata nije se mogla u potpunosti zaustaviti. Ovdje (u SAD, op. a.) postali su uvećano opsjednuti od domaćih komunista, počeli su se pratiti, prisluškivati, preturati po njihovom smeću. Bilo je to prvo veliko bacanje para uzalud, prije 11. septembra.
Briga o domaćim komunistima u SAD postala je patetična, jer oni nikada nisu učinili nikakvo nasilno djelo, niti su od Drugog svjetskog rata učinili ikakvu špijunažu, pa je pravljenje raznih lista ljudi koji bi mogli biti povezani s njima i tome slično samo doprinijelo da se opravdaju ogromna sredstva koja se izdvajaju iz budžeta za sigurnosne službe u SAD, koje tom zaplašenom narodu serviraju šta, koliko i kada hoće sve do trenutka kada je komunizam praktično umro rušenjem Berlinskog zida.
Kakva je uopće razlika između praćenja hladnoratovskih neprijatelja i terorista nakon 11. septembra?
- Metodologija može biti slična, ali je razlika velika. Moj strah je da, za razliku od komunizma koji je ideološki umro, ovako predstavljen terorizam može živjeti zauvijek i da sve to može prouzrokovati nastavak onoga što smo gledali u posljednjih deset godina, također beskonačno.
Miloševićev "ramboizam"
Dobro poznajete Balkan. U jednom ste eseju napisali da su ratovi u Bosni i Hrvatskoj pored nacionalizma bili podložni tzv. Rambo fenomenu. Šta to zapravo znači?
- To se doista odnosi na ratove u bivšoj Jugoslaviji. Sada već znamo da su u ratovima tamo učestvovale i paravojne jedinice, posebno one sastavljene u Srbiji od tamošnjih kriminalaca. Milošević je te horde skupljao ne samo eksploatirajući nacionalizam, kojeg je svakako bilo, već koristeći tzv. Rambo efekt, koji je prihvaćen i u ratovima u Africi. Mnogi su srbijanski borci, često prijašnji zatvorenici, kojima je usput obećano da mogu krasti u Hrvatskoj i Bosni, u svojim ratnim pohodima bili zadojeni tim "ramboizmom". Neka od najvećih razaranja i zločina počinile su ulične bande iz Beograda. Mnogi od njih sebi su davali i ratna imena Rambo.
I Holivod je kriv?
Kažete li to da su Holivudi pop kultura imali svoj udio u stradanju u bivšoj Jugoslaviji?
- Jedan teatarski reditelj iz Sarajeva rekao mi je da bi Silvesteru Staloneu (Sylvester Stallone) trebalo suditi za ratne zločine, jer je cijela ta holivudska industrija ratnih filmova stvorila antiheroje, koji su u sklopu pop kulture prihvatani bez rezerve. Naravno, taj reditelj šalio se u vezi sa Staloneom i sudom, ali svakako ima istine u tome. Valja konstatirati i tu dinamiku, jer kada govorimo o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, uvijek prvo govorimo o nacionalizmu, zanemarujući ovu oportunističku dimenziju, koja se eksploatira i danas od nekih političara. Oni narodu prodaju nacionalizam, a zapravo pripadaju običnom kriminalnom miljeu, koji odlično surađuje između sebe bez obzira na nacionalne i religijske razlike.
Bojim se da će Bosna još dugo ostati blokirana
Je li Dejton bio greška za BiH?
- Svakako je zaustavio rat. Ali, činjenica je da Bosna neshvatljivo kasni skoro u svemu.
Čak će je i Srbija prestići, iako je Srbija do prije nekog vremenu zaostajala u svemu, iako se uz nju vezalo uglavnom sve negativno. Bojim se da će Bosna još dugo ostati ovako blokirana. Tu su interesantne dvije stvari. Prvo, očito je da su u pitanju dugoročni interesi, a ne dugoročna mržnja. Jer, ako su se narodi u BiH "oduvijek mrzili", kako su to analizirali neki u Americi, kako onda da je samo jednim pritiskom na "prekidač" u Dejtonu zaustavljen rat? I drugo, nažalost, sve dok ti pojedinačni interesi oportunističkih elita budu prevladavali u BiH, ona će biti u ovom stanju i zaostajati za svima drugima u regionu.
Argumentirana kritika
Miler je autor knjiga: "Kako političari i industrija terorizma uvećavaju prijetnje nacionalnoj sigurnosti" (How Politicians and the Terrorism Industry Inflate National Security Threats"), "Zašto im vjerujemo" (Why We Believe Them) te "Nuklearni alarmizam - od Hirošime do El-Kaide" (Nuclear Alarmism from Hiroshima to Al-Qaeda). Prema ocjeni mnogih, ova djela vrhunac su argumentirane kritike koju uvažavaju i vlasti i čitaoci.
Jesu li nakon 11. septembra 2001. Amerikanci doista postali paranoidni, kako ste to više puta ustvrdili?
- Jesu! Postali su paranoidni, samim time što im se strah od prijetnje, više kao mogućnost nego stvarni događaj, podmeće i stalno plasira kao moguća katastrofa s nesagledivim posljedicama, iako je u posljednjih deset godina od terorizma stradalo mnogo manje ljudi nego u saobraćajnim nesrećama.
Znate, treba biti prilično frustriran pa ne uvažiti da je mogućnost da nastradate od nekog terorističkog akta jedan u više od milion i po slučajeva, kao što to, uostalom, pokazuju sva relevantna istraživanja od 11. septembra 2001. naovamo. Kada država pokupi vijest s nekog bloga i od toga napravi prijetnju prodajući je kao kolektivnu paranoju svojim građanima, to je prenapuhavanje od kojeg profitira samo tzv. industrija terorizma. Događalo se to i s pretjerivanjem u vezi s prirodnim katastrofama, uraganima, jer država iz svega zna kako izvući korist.
Reagiraju li Amerikanci drugačije i na prirodne katastrofe poslije 11. septembra, i može li se s njihovim reakcijama na neki način upravljati?
- Mislim da ljudi reagiraju isto kao i ranije - iskonski! I ne mislim da se pretjeruje s prirodnim katastrofama, zemljotresima i poplavama, iako je država pokazala nekompetentnost u slučaju uragana "Ketrin" (kada je poplavljen Nju Orleans, 2005., op. a.). Ali se zato koristi svaka prilika da se zgrabi "headline" (naslov u medijima), kako bi se potencirala opasnost od terorizma. Uostalom, činjenica je da je tzv. industrija terorizma zbog toga profitabilna. Ljudi još reagiraju prihvatljivo na te prijetnje, a državne sigurnosne agencije tako najbolje pravdaju svoj budžet. Uostalom, preduzimači su uvijek pokušavali prodati strah kao robu, a mnogi u tome i uspijevaju.
U svojoj knjizi "Prenapuhanost" (Owerblown) uporedili ste 11. septembar s napadom na Perl Harbur u kontekstu "prenapuhanosti", jer država je, tada, 1941., i onda ravno 60 godina kasnije, učinila Amerikance "paranoidnima". Kako je uopće moguće usporediti događaje iz Drugog svjetskog rata sa 11. septembrom?
- Zajednički imenitelj 11. septembra i Perl Harbura je u tome što je "iznenadni neprijatelj" preko noći narastao u monstruma od deset metara. Glupost u koju su Amerikanci preko noći povjerovali bila je i da će poslje Perl Harbura Japanci izvršiti invaziju na Kaliforniju. I to se, naravno, nije desilo, kao što se, nasreću, nije desio nijedan napad na Ameriku nakon 11. septembra.
Pogledajte, u Drugom svjetskom ratu poginulo je između 50 i 60 miliona ljudi, dok je broj ljudi stradalih u terorističikm napadima još izričito mali. Ako sve to stavite u kontekst važnosti koju mediji još posvećuju datumu "9-11", onda vam postanu jasne te nesrazmjernosti između prijetnji, najava i stvarnih događaja. Historijska je činjenica da smo mi prenapuhano reagirali i u slučaju Perl Harbura i nakon 11. septembra. A veliko je i pitanje jesmo li sada sigurniji, nakon ovog dugog i iscrpljujućeg rata u Afganistanu.
Preplaćene agencije
Je li taj "mali" broj žrtava od terorizma, kako kažete, rezultat dobro obavljenog posla sigurnosnih agencija ili zato što su prijetnje bile prenapuhane?
- Nema sumnje da su sigurnosne agencije i obavještajne službe, ako ništa drugo, bile preplaćene za svoj posao u proteklih deset godina. Treba znati da je na te nove, često izmišljene poslove i zadatke ukupno potrošeno skoro trilion dolara. Iako se pokazalo da su i mnoge prijetnje bile prenapuhane i da smo mi bili, ili još s vremena na vrijeme jesmo, u stanju jedne vrste kolektivne histerije.
Zar nije opasno potcijeniti upozorenja o "padu nuklearnog oružja u pogrešne ruke", pri čemu političari na Zapadu redovno spominju Iran i Pakistan, te da bi neki američki grad mogao biti meta takvog oružja?
- Ta pitanja više su dio političkog narativa za poduzimanje nekih novih akcija, iako je ta priča skoro potrošena tokom rata u Iraku. Naravno da se to u najcrnjem fantaziranju može dogoditi, ali o tome treba razmišljati unaprijed. Evo, bez dašaka ironije, o tome je trebalo razmišljati prije napada na Libiju. Dakle, treba biti praktičan i racionalan. I zato, kada neko spomene nuklearnu pečurku u tom kontekstu, uvjek mi se čini da iznova uzgajamo predstavu o neprijatelju čije se sposobnosti namjerno preuveličavaju.
Jer, pogledajte samo statistiku, koliko je to ljudi ubijeno od islamskih ekstremista širom svijeta, od El-Kaide i njima sličnima u posljednjih deset godina. Taj broj ne prelazi 200 godišnje, što je manje od broja onih koji se u istom periodu uguše u svojim kupatilima u Americi.
Pa dobro, može li se to stanje "kolektivne histerije" izliječiti? I kakvi su izgledi da se prosječni Amerikanac počne kritički odnositi prema navodima vladinih institucija, pa i medija?
- Još ne previše velike. Ali, od smrti Bin Ladena krenula je neka nova diskusija, koja stavlja pod lupu - ovakvu, kao dosadašnju ulogu i angažman domovinske sigurnosti (homeland security). Ipak, skeptik sam da će se u dogledno vrijeme mnogo toga riješiti, jer malo se govori o stvarnim uzrocima terorizma, a on se i dalje, bar ponegdje koristi kao sredstvo zaplašivanja!
Dakle, obrazovanje nije potpuno, izostaje, i svakako, često ide u pogrešnom smjeru. Nezaobilazno je, naime, govoriti više o američkoj vanjskoj politici, posebno onoj na Bliskom istoku. Pogrešna je ideja o tome kako muslimani mrze našu (američku, op. a.) demokratiju, jer njih, jednostavno, nije briga za to. I to je čisti nonsens koji je poslije 11. septembra plasiran u javni diskurs. Rekao bih, Amerika sama po sebi, niti američki kapitalizam, već američka vanjska politika, ili još specifičnije - američka podrška Izraelu i dva posljednja rata u Iraku i Afganistanu, sve to treba analizirati kada se govori o mogućim uzrocima.
Potreban dijalog
Kako uopće izgleda mogućnost izlaska iz tog "začaranog kruga" pretjerivanja, sumnje i nepovjerenja? I skeptika u odnosu na sve službene verzije je sve više, a istinskih odgovora još nema.
- Treba učiniti mnogo ispravnih poteza, ali sigurno treba biti precizan i primijeniti standardnu procedure preispitivanja rada sigurnosnih agencija, i to po principu analize troškova i koristi, kao u svakom preduzeću. Tu se mogu naći odgovori jesu li državne agencije samo proćerdale naše pare, ili su one potrošene namjenski, da bi nas zaštitili od stvarnih prijetnji. To, međutim, još izostaje. Znate, ljudima se najteže odreći navike da profitiraju.
Zato sam u knjizi koju sam nazvao "Teroristi, sigurnost i novac" i koja izlazi iz štampe, upravo za koji dan, aplicirao tu metodologiju (analize troškova, op. a.). Nadam se da ćemo uskoro otvoriti potrebni dijalog o svim najvažnijim pitanjima, koja su uvezana u ovom trouglu. Možda će se taj dijalog i dogoditi. Ali, svakako treba biti pragmatičan.
Pisali ste dosta o Hladnom ratu. Je li nakon pada Berlinskog zida (1989.) Zapad počeo preuzimati neke ideološke premise poput "neprijatelja naroda", koji se, posebno nakon 11. septembra, eksploatira na sličan način preko stalno zaplašenog i patriotski motiviranog puka?
- Hladni rat se vodio zbog ideologije i pretpostavke da je Sovjetski savez želio komunizirati cio svijet, i Amerika je to željela zaustaviti. A tu je bila ponovo pogrešna pretpostavka, da se SSSR spremao da poduzme svjetski rat, iako ja nikada nisam tu ideju kupio zdravo za gotovo. Gorbačov je taj stereotip srušio, ali inercija Hladnog rata nije se mogla u potpunosti zaustaviti. Ovdje (u SAD, op. a.) postali su uvećano opsjednuti od domaćih komunista, počeli su se pratiti, prisluškivati, preturati po njihovom smeću. Bilo je to prvo veliko bacanje para uzalud, prije 11. septembra.
Briga o domaćim komunistima u SAD postala je patetična, jer oni nikada nisu učinili nikakvo nasilno djelo, niti su od Drugog svjetskog rata učinili ikakvu špijunažu, pa je pravljenje raznih lista ljudi koji bi mogli biti povezani s njima i tome slično samo doprinijelo da se opravdaju ogromna sredstva koja se izdvajaju iz budžeta za sigurnosne službe u SAD, koje tom zaplašenom narodu serviraju šta, koliko i kada hoće sve do trenutka kada je komunizam praktično umro rušenjem Berlinskog zida.
Kakva je uopće razlika između praćenja hladnoratovskih neprijatelja i terorista nakon 11. septembra?
- Metodologija može biti slična, ali je razlika velika. Moj strah je da, za razliku od komunizma koji je ideološki umro, ovako predstavljen terorizam može živjeti zauvijek i da sve to može prouzrokovati nastavak onoga što smo gledali u posljednjih deset godina, također beskonačno.
Miloševićev "ramboizam"
Dobro poznajete Balkan. U jednom ste eseju napisali da su ratovi u Bosni i Hrvatskoj pored nacionalizma bili podložni tzv. Rambo fenomenu. Šta to zapravo znači?
- To se doista odnosi na ratove u bivšoj Jugoslaviji. Sada već znamo da su u ratovima tamo učestvovale i paravojne jedinice, posebno one sastavljene u Srbiji od tamošnjih kriminalaca. Milošević je te horde skupljao ne samo eksploatirajući nacionalizam, kojeg je svakako bilo, već koristeći tzv. Rambo efekt, koji je prihvaćen i u ratovima u Africi. Mnogi su srbijanski borci, često prijašnji zatvorenici, kojima je usput obećano da mogu krasti u Hrvatskoj i Bosni, u svojim ratnim pohodima bili zadojeni tim "ramboizmom". Neka od najvećih razaranja i zločina počinile su ulične bande iz Beograda. Mnogi od njih sebi su davali i ratna imena Rambo.
I Holivod je kriv?
Kažete li to da su Holivudi pop kultura imali svoj udio u stradanju u bivšoj Jugoslaviji?
- Jedan teatarski reditelj iz Sarajeva rekao mi je da bi Silvesteru Staloneu (Sylvester Stallone) trebalo suditi za ratne zločine, jer je cijela ta holivudska industrija ratnih filmova stvorila antiheroje, koji su u sklopu pop kulture prihvatani bez rezerve. Naravno, taj reditelj šalio se u vezi sa Staloneom i sudom, ali svakako ima istine u tome. Valja konstatirati i tu dinamiku, jer kada govorimo o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, uvijek prvo govorimo o nacionalizmu, zanemarujući ovu oportunističku dimenziju, koja se eksploatira i danas od nekih političara. Oni narodu prodaju nacionalizam, a zapravo pripadaju običnom kriminalnom miljeu, koji odlično surađuje između sebe bez obzira na nacionalne i religijske razlike.
Bojim se da će Bosna još dugo ostati blokirana
Je li Dejton bio greška za BiH?
- Svakako je zaustavio rat. Ali, činjenica je da Bosna neshvatljivo kasni skoro u svemu.
Čak će je i Srbija prestići, iako je Srbija do prije nekog vremenu zaostajala u svemu, iako se uz nju vezalo uglavnom sve negativno. Bojim se da će Bosna još dugo ostati ovako blokirana. Tu su interesantne dvije stvari. Prvo, očito je da su u pitanju dugoročni interesi, a ne dugoročna mržnja. Jer, ako su se narodi u BiH "oduvijek mrzili", kako su to analizirali neki u Americi, kako onda da je samo jednim pritiskom na "prekidač" u Dejtonu zaustavljen rat? I drugo, nažalost, sve dok ti pojedinačni interesi oportunističkih elita budu prevladavali u BiH, ona će biti u ovom stanju i zaostajati za svima drugima u regionu.
Argumentirana kritika
Miler je autor knjiga: "Kako političari i industrija terorizma uvećavaju prijetnje nacionalnoj sigurnosti" (How Politicians and the Terrorism Industry Inflate National Security Threats"), "Zašto im vjerujemo" (Why We Believe Them) te "Nuklearni alarmizam - od Hirošime do El-Kaide" (Nuclear Alarmism from Hiroshima to Al-Qaeda). Prema ocjeni mnogih, ova djela vrhunac su argumentirane kritike koju uvažavaju i vlasti i čitaoci.
Nema komentara:
Objavi komentar