Piše: Erol Avdović (Nacional – Zagreb)
 |
| Nada umire posljednja: Obama? (Photo WPP Archive - 2011) |
Svako glasovanje vezano za blok islamskih zemalja u Ujedinjenim narodima, posebno ono vezano za palestinsko pitanje – već dugo izaziva političku polarizaciju do krajnje zategnutosti. Otuda nije čudo što bi se rujansko prebrojavanje glasova u Genarlnoj skupštini UN-a upravo oko pitanja konačnog uobličenja, ali i poziva na priznanje neovisne države Palestine – moglo pretvoriti u dosad nevidjeni diplomatski rat – pro-et-contra, nove, možda 193-će po redu zemlje članice UN-a.
Iako mnogi već sada vide podizanje palestinske zastave na jarbol ispred zgrade Svjetske organizacije na East Riveru kao izglednu mogućnost, drugi sa pravom pozivaju na oprez, izražavajući skepsu po topm pitanju, jer Izrael i njene saveznice će već naći načina, da uz Ameriku osujete u startu taj plan.Već sada naziru se tabori, mogući zagovornici te prinicipijelne ideje o konačnom ispravljanju više od 60-godišnje nepravde za milijune palestinskih izbjeglica, koje lutaju svijetom, često kao apatridi, bez svoje države, te oni – koji misle da je još rano za to. Interesantno je vidjeti na koga računaju Palestinci, a na koga Izraelci, pa i službeni Washington, koji će, dodje li do glasovanja u Vijeću sigurnosti, gotovo izvjesno – upotrjebiti veto.
Europa iznova neće neće biti jedinstvena oko mogućeg glasovanja za priznavanje palestinske države u UN, narednog rujna u New Yorku. O tome postoje gotovo sigurne naznake. Ipak, ako se o Palestini, kao samostalnoj državi, te budućoj članici UN-a, bude glasovalo samo u Generalnoj skupštini, gdje glasaju svih 192 zemlje članice, i nitko nema prava na veto kao u Vijeću sigurnosti – europski glasovi, iako važni, neće biti presudni.
 |
| U dva suprotna pravca ... |
Ako taj, od brojnih zemalja zagovarani koncept “by passa” Vijeća sigurnosti doista proradi u UN-u, pa sve predje u “ruke svih, malih i velikih”, onda će glasovanje, u ovisnosti od toga hoće li biti javno ili tajno – biti i izvjesno deklarisanje svake zemlje članice UN-a prema brojnom arapskom svijetu, u kome, gotovo da nema zemlje bez svog (naftnog, a time i geostrateškog) interesa.
Tražit će se zapravo izravan odgovor na intrigantno pitanje: koliko podržavate islamski svijet? U tom neksusu političkogospodarskih interesa - davanje preciznog odgovora na to pitanje nije zanemariv posao za svaku državnu diplomaciju, pa tako i Hrvatsku. Ponajviše se, naravno, radi o principima.
Zvuči kao cinizam, ali, kada je riječ o zemljama bivše Jugoslavije, kako stvari sada, manje od 90 dana od mogućeg glasovanja u UN-u -- za ili protiv palestinske države, samo bi Slovenija – sasvim izvjesno, mogla biti za novu palestinsku državu!
Razlog je manje principijelan, ma koliko se on kao takav može prikazati, a više trivijalan i vezan uz često pominjanu političku trgovinu: Slovenija naime učestvuje u ambicioznoj utrci za novu nestalnu članicu Vijeća sigurnosti, jer bi tu - željela zamjeniti Bosnu i Hercegovinu, već u siječnju 2012; kao što je i BiH u toj stolici s dvogodišnjim mandatom - naslijedila Hrvatsku početkom 2010, kao predstavnica Istočnoeuropske skupine od 23 zemlje članice UN-a.
S obzirom da su Slovencima ljuti rivali Madjarska, te Azerbejdjan i Jermenija (za ovu potonju se već kaže da je odustala iz utrke zbog “islamskog faktora”), Ljubljana si nesmije dozvoliti greške u koracima. Ko bi se naime usudio zamjeriti bloku od 57 islamskih zemalja okupljenih oko Organizacije islamske konferencije (OIC), bez čije su podrške, sada se zna, moćne diplomacij – Kanada, izgubila, a Njemačka jedva dobila utrku za članicu Vijeća sigurnosti, dok je manje moćni Portugal glatko prošao, jer je uživao podršku islamskih zemalja u UN-u.
Kako će glasovati stalni predstavnik Hrvatske u UN-u, veleposlanik Ranko Vilović, ako se na dnevni red Opće skupštine UN-a, u rujnu stavi priznanje palestinske države, očito, filigranski će se se mjeriti na političkoj vagi, znajući za dinamiku koja ide u dva suprotna pravca i u kojoj se gotovo svakodnevno smjenjuju lobističke utege.
Izraelski premjer Benjamin Netanyahu već je obavio istočnoeuropsku turneju, u kojoj je izravno tražio, a vjerotno i dobio potporu Rumunjske, Bugarske, Poljske, pa možda i Madarske (koja će takodjer vagati svoj glas u ovisnosti od očekivanja Budimpešte prema njenoj kandidaturi za Vijeće sigurnosti UN-a) – za odlaganje potpore Palestincima, ove jeseni u New Yorku.
Poljska i Rumunija bile su medju 18 zemalja (od kojih su sedam članice EU), koje su u studenom 2009 glasale protiv rezolucije Opće skupštine UN-a, (dakle, u korist Tel Aviva); tada je izravno osudjen Izrael zbog vojnih operacija u Gazi. Izvješće bivšeg sudca Haaškog suda (ICTY) Richarda Goldstonea (Goldstone Commision Report) prvobitno je indiciralo da je Izrael, u Gazi, počinio čak ratne zločine. No, sudac je ovog proljeća povukao svoje optužbe.
Uz Makedoniju, Rumunjska i Bugarska – jedine su europske zemlje koje su prvobitno bile protiv UN izvješća protiv Izraela. Ne treba biti veliki analitičar u zaključku, da su one 44 zemlje, koje su na ovom važnom glasovanju ostale uzdržane (u korist Izraela) – pojačale arapsku i ambivalentnost islamskog svijeta u (svim?) budućim UN-im izjašnjavanjima, o nekim njihovim UN kandidaturama.
Politička matematika je naizgled savim prosta: Iz raznoraznih razloga, za podizanje palestinske zastave na onom istom mjestu, gdje je 22. svibnja 1992, podignuta hrvatska zastava (uz zastave BiH i Slovenije), moglo bi glasovati čak 130 zemalja, ali izuzimajući neke najveće.
Taj broj bi mogao biti viši od dvotrećinske većine, od onih - potrebnih 128 zemalja, za priznanje palestinske državne neovisnosti u Općoj skupštini.
A tu neovisnost, znamo neće podržati italijanski premjer Silvio Berlusconi, uz upitnik - kom će se carstvu prikloniti Nicolas Sarkozy. Još ne znamo kako će glasovati britanski lider David Cameroon. Ali, zato Angela Merkel čvrsto stoji Washington, koji se suprodstavlja ovogodišnjem pokušaju Palestinaca da u UN-u dobiju glasove za svoju državu.
Protiv ovogodišnjeg izglasavanja palestinske države u UN-u su i Australija i Kanada, te izvjesno skupina (12 država) karipskih i pacifičkootočkih zemalja, koje tradicionalno glasaju uz SAD: Haiti, Jamaica, Bahami, Barbados, St. Lucia i Antigua, a pregovara se i sa Panamom i Kostarikom.
Palestinsku državu, u granicama iz 1967 će u UN podržati veliki broj latinoameričkih država, medju njima I neke koje su već prznale neovisnu Palestinu: Čile, Brazil, Argentina, Bolivia i Ecuador, i veliki broj azijskih zemalja.
Oko 100 drugih zemalja priznalo je palestinsku državu, nakon što su Palestinci proglasili nezavisnost 1988, te nekoliko bivših sovjetskih republika, koje su to učinile nakon potpisivanja sporazuma u Oslu 1993 (Oslo peace accords).
Svojevremeno je u New Yorku kružila istinita anegdota, kako je tadašnji veleposlanik Hrvatske u UN-u, nakon što je u proljeće 2008 zamjenio dotadašnju stalnu predstavnicu RH u Vijeću sigurnosti Mirjanu Mladineo, brzo potrošio povjerenje kod Arapa, svojim “izrazito proizraelskim stavom”. To je razljutilo Libijce, Libanonce “i neke druge”, koji su Hrvatsku podržali za Vijeće sigurnosti: O tome se, i piscu ovih redova - otvoreno požalio ambasador posmatračke Misije Palestine u UN-u, Riyad Mansour.
Veleposlanik Mansour kaže da je “Jurica u svojim nastupima javno pokazivao koliko je protiv Palestine, i kako mu je samo bilo stalo da podrži američki stav…”. A to Arapima baš i nije bilo simpatično. Kada sam ovog proljeća intervjuirao Mansoura, napomenuo mi je koliko bi “neka zemlja, kojoj je stalo do ljudskih prava, dakle i zemlje kadidatkinje za EU - trebale principijelno voditi računa o pravima Palestinaca”.
Podsjetio je, kako su arapski i muslimanski glasovi uopće, u UN-u, itekako važni, kada zemlje poput Hrvatske, Slovenije ili Bosne računaju na dobijanje ili obnavljanje mandata u organima UN-a. Slovenija, očito, to bar sada - ima na umu.
No, još drastičniji je primjer diplomatski angažman Srbije u brojnom arapskom svijetu, u kojem je, ne uzimajući u obzir svega nekoliko zemalja, Beograd – uspio zaustaviti priznanje Kosova. Vuk Jeremić je u islamskom svijetu, tamošnje velikodostojnike (tvrde dobro obavješteni diplomatski izvori) - redovno pozdravljao sa “Selam Aleykum” (Mir sa Vama). Zapravo, tvrdi isti diplomatski izvor, Srbi su igrali i na (emocionalnu) kartu starog “bratstva nesvrstanih” u islamskom svijetu. I to im se bar do sada, kada je (ne)priznavanje Kosova u pitanju izgleda isplatilo.
Nema komentara:
Objavi komentar