 |
| Senad Avdić |
Boris Tadić tokom službene posjete Sarajevu kaže da neće da se „meša ni u slučaj Jovana Divjaka, ni Ratka Mladića“. On naravno i načelno sve zločine osuđuje, „ali svačija odgovornost za zločine se utvrđuje na sudovima i ja ću to poštovati“. Obišao je tokom radne posjete glavnom gradu Bosne i Hercegovine predsjednik Srbije i stan na Grbavici u kojem je rođen, u zgradi u kojoj je zvijer Veselin Vlahović Batko svakog stanara krive nacionalnosti nagrdio, silovao, opljačkao.
„I o Batkovim zločinima se ne bih izjašnjavao pre nego što to urade nadležna pravosudna tela“, nije odgovorio Tadić, ali bi odgovorio taman tako da ga je neko (u)pitao.Mudra srbijanska politika i iz Beograda i iz Banje Luke malo-pomalo pitanje ratnih zločina iz suštinskog pretvorila je u tehničko-proceduralno pitanje. Nije srbijanska vlast uhapsila Ratka Mladića zbog toga što je optužen za najteži uopće poznati i zamislivi ratni zločin, genocid, nego zato što je to bio temeljni uvjet, conditio sine qua non, za bilo kakvo integriranje Srbije u moderne evropske standarde. Od trenutka kad je monstrum Mladić sletio na aerodrom u Holandiji, kada ga se Srbija ratosiljala, on je, prema (n)ovoj srbijanskoj real-politici postao isključivo pravosudni, i to međunarodni problem, s kojim Srbija nema ništa.
Ne znam da li je iko mudrom i odmjerenom srbijanskom predsjedniku Tadića prije dolaska u Sarajevo došapnuo kako je, najblaže rečeno, nepristojno, dapače uvredljivo tokom boravka u ovom gradu, bilo kojim povodom Jovana Divjaka i Ratka Mladića stavljati u istu rečenicu, a kamoli isti (međunarodno-pravni) kontekst. Ne mjeri se međunarodni karakter rata u Bosni i Hercegovini ulogom Srbijanca Jovana Divjaka u odbrani Bosne i Hercegovine, nego srbijanskim navođenjem seljaka iz Kalinovika Ratka Mladića; sve je te dokumente Vrhovnog savjeta odbrane Tadić imao pri ruci dok je bio ministar odbrane Srbije i civilni kontrolor vojske u čijim se njedrima - zaštićenim objektima, krio, tačnije relaksirao Ratko Mladić.
Dvije su, generalno gledano, faze u srbijansko-srpskoj državnoj i političkoj optici u odnosu na ratne zločine u Bosni i Hercegovini: prva, u kojoj su se bilo kakvi zločini negirali, prihvatali i, druga, podmuklija i uljuđenija koja prihvata da jeste bilo određenih nepravilnosti, malih, ali pojedinačnih, logalnih „genocidčića“, ali to nije stvar Srbije, nego Haaga, dakle pravosudne tehnike i procesnih nadmudrivanja, a ne dubinskog političkog i državnog imperativa države i naroda u čije su se ime ti zločini desili. Sudilo se u Srbiji ubicama iz Zvornika i Višegrada, koljačima iz Vukovara i Bijeljine, to nikako ne treba previdjeti niti potcijeniti. Ali ni jedan od tih sudskih procesa nema ni medijsku pažnju, niti javni odjek kakav ima pojavljivanje na sudu Joce Amsterdama, ili mahnitih profašističkih ubica fransuskog navijača Bricea Tattona.
Ergo, svođenje, reduciranje suđenja Ratku Mladiću, kao i drugim zločincima koji se mjesecima i godinama „vrte“ po haškim sudnicama na „tehnički aspekt“, stvar „procedure“ je dugoročno opasno, kvarno, ali i politički vrlo rizično i nedopustivo. Ko to ne vidi, ko to ne prepoznaje, ne vidi i ne prepoznaje ama baš ništa!
Nema komentara:
Objavi komentar