DIPLOMATSKA SIROČAD

Piše: Erol Avdović

To što bh.diplomate u UN-u “ne smiju” puno talasati, iako je BiH članica Vijeća sigurnosti, posebno kad je riječ o Kosovu -- slika je dejtonske stvarnosti, koja Bosnu prati kao usud od Sarajeva do New Yorka. Ali, i ogledalo jednog pogrešno sponzoriranog profesionalnog mentaliteta. Kad god se u Vijeću sigurnosti, kao onomad, govori o Kosovu, glavne bh.diplomate gotovo zanjeme. Liče na zbrinutu djecu, ali ipak, na “siročad”, koju “tuku”, a nedaju im plakati.

Zapravo, mnogi od njih rade to što rade -- i iz vlastitog i sebičnog oportunizma, braneći svoje karijere i nezaslužene pozicije. Na štetu Bosne, ponajprije!

A kad jedan od njih, takodjer visokorangirani bh.činovnik u UN-u, koji se s pravom može svrstati u red srpskih nacionalista – pod uvjetom anonimnosti, prokomentira, da bi priznavanje Kosova od strane BiH – “bilo ravno tempranoj bombi u Bosni”, sve ostaje na razini jeftine ucjene. 

Zapravo, sve što bh. ili bolje rečeno -- Alkalajeva diplomatija radi oko Kosova -- jeste politika nezamjeranja prema Srbiji; bh. interesi su sporedni ili manje važni. Ironično, za tu “našu” diplomatiju, od svojih usta odvajaju bh.poreski obveznici, a ne oni iz Srbije.

RETORIČKI ŽONGLERAJ

Zato nije na odmet, ponovo postaviti pitanje: koji su interesi BiH kad je priznanje Kosova u pitanju? I šta bi se dogodilo kada bi službeno Sarajevo doista, iz vlastitih pragmatičnih razloga, zbog bolje ekonomske saradnje, izbjegavanja carina i niz drugih općih evropskih interesa – priznalo Kosovo?

Kako bi, pored već vidjenih (i propalih referendumskih) “prijetnji”, hladno-vrućih izjava, i retoričkog žongleraja reagovao Milorad Dodik? I šta bi stvarno mogao učiniti službeni Beograd, ako bi se poželio “osvetiti” Bosni zbog toga? Vrijeme je odgovoriti na ta pitanja. A prijetnje su prijetnje - samo dok od njih strepiš!

Da li bi, dakle Dodik, zatražio referendum o samoopredjeljenju RS-a, kad bi BiH priznala Kosovo? Najvjerojatnije da ne bi!

Pričao bi, bunio bi se, na to ima pravo; možda bi čak i vrijedjao, ta nije mu prvi put. Ali, ne bi se “zapucalo”, znajuči da ovo nije 1992, i da mu je NATO za ledjima, na Kosovu i pred nosom u Hrvatskoj. Ne bi, jer gospodin Dodik je napragmatičniji političar u BiH. Zato ovoliko i razvlači pamet ostalima, videći koliko su bh. prvaci još (?!) politički nenaoružani, nespremni da odgovore na  temeljna pitanja ili preuzmu kakvu dobru inicijativu; poput priznanja Kosova, iako bi to ojačalo, a ne kao sada -- slabilo državnost BiH.

PRIJE ILI KASNIJE

A šta bi uradio Boris Tadić, kada bi dvojac u Predsjedništvu BiH, Izetbegović-Komšić preglasao Radmanovića i odlučio priznati Kosovo? Uradio bi još manje nego Dodik!

Oglašavali bi se razni komiteti i odbori, ali niko ne bi ni prstom mrdnuo. A bio bi glasan i Čeda Jovanović. Možda bi ostrašćeni Vuk Jeremić izlametirao novu političku realnost, ali bi se Tadić sigurno okrenuo dovršavanju važnijeg projekta: da od Kosova izvuče što se izvuči može!

A to znači, da putem evropskih mehanizama dogovori adekvatne EU standarde s Prištinom i osigura sva ljudska prava srpskoj manjini na Kosovu; od podjele nema ništa! I da onda, i Tadić - osigura sva prava za pripadnike drugih manjina u nacionalno raznolikim oblastima Srbije. Jer, kad može Kosovo – može i Srbija!

Zato bi i u BiH bi trebali biti realniji! Kad se na raznim forumima u Beogradu zaključi, kako Srbija “nije više sposobna braniti Kosovo niti demografski niti vojno”, te da oni imaju druge prioritete, po čemu su onda u Bosni veći katolici od Pape? Uostalom, prije ili kasnije, i Srbija će, već u nekoj formi priznat Kosovo! Jer, valja nam svima skupa živjeti. Ovako više ne ide.

(Avaz - Politički poligon, 30 juli/srpanj 2011)